Putnik koji iz smjera juga ulazi u grad Petrinju ispred sebe ima pogled na veliku,kilometarsku ravninu koju domaći narod naziva “Širokom cestom”. Ta, ustvari, po pravom nazivu, Ulica Stjepana Radića, u tom dijelu je s obje strane omeđena obiteljskim kućama s prostranim dvorištima iza kojih su široka polja.
Iz tih dvorišta putnicima često na pozdrav mašu sitna djeca, mogu se vidjeti i čuti pseći čuvari obiteljskih kuća, mačke kako lijeno pretrčavaju cestu – sve je slično ili isto kao i u mnogim drugim ulicama, ali baš tu, nekoliko kuća prije lokalnog dućana blatnog prilaza, skriven od pogleda živi jedan neuobičajen i vrlo čudan stanovnik.
Kad se s jutarnjim svjetlom Stjepan Brajković, mladi radnik zaposlen u petrinjskom poduzeću Privreda probudi i pripremi se za odlazak na posao, baš kao i njegova supruga Ana koja radi u lokalnom Crvenom križu, a njihova djeca još pospano protežu, u kuću ulazi baka koja će preuzeti brigu o njima, sa pritiskom na šalter svjetla koji trenutno osvijetli kupaonicu, probudi se i ona. I odmah krene u akciju. Nema ni trenutka mira.
Njeno ime je Zuri. Njena domovina je tisućama kilometara daleko od ovog petrinjskog kraja. Tamo na drugom kraju svijeta, od Meksika pa prema Brazilu žive njeni preci i rođaci. Zuri je papiga. Modrožuta Ara. Zuri je tek beba. Ima samo sedam mjeseci života od mogućih pedesetak godina. Život je pred njom, a njen život u Petrinji je itekako zanimljiv.
Kad netko nepripremljen, nepoznat uđe u sadašnji obiteljski dom Brajkovića, to znači da je iz Radićeve ulice prošao bar pedesetak metara kroz široko dvorište i pored zidane kuće na kojoj je petrinjski potres ostavio duboke ožiljke. Mladi Brajkovići danas žive u drvenoj, doniranoj kućici i čekaju bolje dane.
Iza vrata se čuje glasna buka. To je lavež čuvara kuće, belgijskog ovčara Maxa, kojeg Stjepan pusti napolje da ne smeta gostu, ali čim se zakorači u njihov dnevni prostor, zatitra zrak i iznenada, kao neka vrsta bliskog zračnog napada, posjetitelju nešto poveće velikom brzinom sleti na rame, a on to, ustvari, ni ne vidi. Osjeti samo težinu i vrpoljenje povećeg stvora koji ga odmjeri, ponekad mu malo gricne uho kljunom i nakon par trenutaka odleti s ramena.
To je Zurin način pozdrava. Ona je, kad nije na ničijem ramenu ili u rukama, najčeće na komadu užeta koje kao poveća omča visi s plafona na kojoj se Zuri njiše i promatra svijet oko sebe. Pažljivo prati svaki pokret i želi biti u centru pažnje. No, na njenu slatku muku, ovaj mali prostor je prepun pokreta, glasova i dječjeg smijeha.
Dok vas domaćini posjednu uz stol i ponude kavom ili sokom, uz veliki televizijski ekran koji je Zuri također zanimljiv jer se na njemu učestalo mijenjaju razne situacije, boje, lica i glasovi, trče prostorijom braća Damian (8), Teodor (6) i Samuel (3). Oni, također stvaraju veliku buku, a Zuri samo okreće glavom za njima.
Stjepan je oduvijek imao želju kupiti papigu, ali do nje doći nije baš ni jednostavno, a ni jeftino. No, njegova želja se ispunila i uz pomoć njegove supruge koja je među prijateljima organizirala i malu dragovoljnu donaciju za pola novčane vrijednosti Zuri, pa je,tako, napokon u Stjepanov život iz Slavonskog Broda stiglo ovo obojano pernato stvorenje.
Zuri očito Stjepanu dozvoljava da s njom upravlja. On ju skida s ramena i postavlja na leđa na stol. Raširi joj krila i tek tada se ukazuje sva njena raskoš. Gledajući ju iz blizine, Zuri izgleda kao iz slikovnice. Jarke, nestvarno moćne boje upadaju u oči promatrača – od zelene, crne i plave, pa do žute kojom joj je prekriven donji dio tijela.
Zuri je mezimica koja jede sve sjemenke i ptičju hranu, ali i obožava banane. No, Stjepan je ne želi držati u kući i u nekoj vrsti zatočeništva, već ju izvodi ne samo iz kuće i obiteljskog dvorišta, nego ju vodi u grad, među ljude. Tako je taj trio – Stjepan s povodcem u ruci na kojem je zavezan pas Max i Zuri na njegovom ramenu (koja je također na povodcu), postao prava gradska atrakcija. Nešto što se u Petrinji nije nikada vidjelo.
Šetači nasipom Petrinjčice ne mogu a da ne pogledaju tu jarko obojanu, veliku pticu na Stjepanovom ramenu. Mnogi zastanu, popričaju s njim. Ljude zanimaju mnogi detalji o njoj. Očito je da se u Zuri i njenu raskoš sasvim lako zaljubiti.
Zuri nema problema ni s vožnjom u automobilu. Stjepan ju često odveze i do obližnjeg Siska i s njom “prošpancira” gradom. Zuri je ptičja zvijezda,a tek joj je sedam mjeseci života. Za tu dob je izrazito inteligentna i zna govoriti. Hrvatski – naravno.
Stjepana zove – Pepa. Punicu – baba. Suprugu – mama. Kad se poželi kupati – kaže:ja kupa, a ponekad se od sveg srca, baš kao čovjek počne glasno smijati.
Stvarno, tko se ne bi zaljubio u Zuri?
Miroslav Šantek Cobra