Blagoje izgleda baš onako kako su izgledali muškarci njegovog doba. S obveznim brkovima – simbolom muškosti i vojnom uniformom. Ovaj mladić prezimena Martinović je odlučio svoje najljepše godine života provesti u vojnim formacijama,ali kao i mnogi drugi, nije mogao ni zamisliti da će u cvijetu mladosti doći do strahovite klaonice ljudske gluposti u tom Velikom ratu – 1.Svjetskom ratu i da će u njemu morati sudjelovati.

Kao i u mnogim ratovima od kako je svijeta i vijeka, carevi su se igrali rata, ispijali skupa pića, bogato se gostili uz obilje hrane i tjelesnih užitaka, dok su u njihovo ime ginuli u blatnim rovovima na nekoj tuđoj dalekoj i nepoznatoj zemlji mladići u krvavom hropcu. I Blagoje, s činom narednika je sudjelovao u tim dalekim bitkama na strani Austro – ugarske, preživio sve te strahote i kao vojnik poražene vojske se vratio kući.

Ali profesionalni i školovani, prekaljeni časnici su bili potrebni svim vojskama i državama, tako da je sve do početka onog novog, Drugog velikog rata bio u vojnoj uniformi. Ali ovaj čovjek rođen u Brestovcu kraj Požege se strašno i neizostavno zaljubio u Petrinjku Sofiju Jergović, dosleio se i skrasio u Petrinji u kojoj je i umro.

Priča je kao i mnoge iz tog vremena vrlo surova, predvidiva i jednolična, ali niko ne zna, zašto je taj vojnik jednog dana, a koji je, treba se svakako reći, vidio svojim očima razvijenog i bogatog svijeta od Beča, Praga, Pešte i koji je živio punim plućima koliko se to moglo u ta doba, negdje kupio gramofon. Nikad se nije saznalo od kud ga je donio, samo se tridesetih godina prošlog stoljeća s tim čudnovatim predmetom ukazao na prašnjavim petrinjskim ulicama.

Možda je ovakvu spravu imala kakva tvorničarska i gospodska kuća tog vremena, ali da bi jedan časnik ju donio – nikako nije bila uobičajena stvar. Malo tko je tada uopće znao kakva je to stvar i čemu služi, a može se samo pretpostaviti kakvo je to čuđenje na licima bilo kad bi ugledali neku ploču koja se okreće i čuli glasove nekih ljudi kako pjevaju.

Taj portabl gramofon na kojem je jako lijep logo psa kako sluša snimljen glas svog gospodara kroz tu spravu – His Master’s Voice, izrađen je u engleskim pogonima tvrtke The Gramophone Company’s Hayes Factory, Middlesex. Nesumnjivo skupa stvar, a uz nju je Blagoje u svoj petrinjski dom donio i album pun vinilnih ploča s po dvije pjesme na svakoj.

Gramofon je u drvenom koferu u kojem je montiran i zvučnik, a okretanjem ručice se dobije potrebna energija koja je dovoljna za preslušavanje par ploča. Nikakva strujna utičnica nije potrebna za ovaj stroj, a samim tim čuđenje je bilo još veće.

I od onda bi se u toj kući znao red. Kad bi stizali neki veliki datumi, obiteljskih fešti li samog Božića, Blagoje bi izvadio gramofon, zavrtio ručicu i puštao glazbu okupljenima oko svečanog stola. Svi bi zašutjeli i slušali glasove ljudi kako pjevaju. Taj predmet bi privukao i susjede i mnoge znatiželjnike koji bi ušli u dom Martinovićevih i kao opijeni nekom magijom slušali glazbu. To su bili trenuci koji se pamte.

I kad je Blagoje umro pedesetih godina prošlog stoljeća, ovaj običaj se nastavio. I tada kad bi se tek počele pojavljivati gramofonske ploče i gramofoni koji bi bili cijenom pristupačni građanima, ovaj stroj koji je već desetljećima radio i svirao, i dalje bi bio glavna fora za tada malog Zvonimira Martinovića – Miku, Blagojinog unuka.

Mika je, kako se već odavno zna svoj život posvetio petrinjskoj umjetnosti i svakako je bio osoba koja i kad su došla nova i moderna vremena, a tehnologija slušanja glazbe postala dostupna i najsiromašnijem sloju društva, sačuvao djedov vrijedni gramofon i tu i tamo ga i koristio. Čak i kad su došla zla, ratna vremena početkom devedesetih i kad su Martinovići morali pod silom napustiti svoji rodni dom i Petrinju, Mika je djedov gramofon odnio u Sisak, a onda ga pohranio na siguno u Križevcima.

Da je ostao u kući, vjerojatno bi ga neko uzeo i procijenio kao besmislenu stvar i kao staru kramu bacio u smeće ili zapalio. Ovako, gramofon je preživio mnoga desetljeća, bio sjvedok uspona i padova mnogih režima, društava i država.

I tako, dođoše nova vremena. Digitalna tehnologija se uvukla u svaku poru života modernog čovjeka. Internetska mreža prenosi nevjerojatne količine informacija, podataka, zvuka i slike. Mogućnosti su zastrašujuće. Neograničene. Ljudi u džepovima nose uređaje s kojih imaju pristup skoro cjelokupnoj svjetskoj diskografiji. Mogu preslušavati glazbu uz vrlo nisku cijenu u novcu.

Ali u svakom trenutku, nečija nepoznata ruka negdje na vinilnu gramofonsku ploču spušta iglu i sprema se utonuti u magiju zvuka gramofonskih ploča. One nisu nestale s lica zemlje. Nisu ostale u ropotarnici povijesti. Naprotiv.

Sve više ljudi u svijetu želi imati nešto opipljivo, fizički komad glazbe u ruci. Taj magičan i zavodljiv osjećaj vađenja same ploče iz zaštitnog najlona, kratki udah i upijanje mirisa crne plastike, stavljanje na gramofon, a kad glazba krene, držanja u ruci povećeg kartonskog omota s fotografijama i tekstovima, podacima – zahvatio je milijune ljudi. Proizvodnja ploča i gramofona je u stalnom rastu iz godine u godinu. Ima neki seksi osjećaj u toj priči. Teško je pronaći neko drugačije i logičnije objašnjenje.

Prosinac je 2024. Unutrašnjost petrinjske Gradske munjare zadnjih dana godine je u znaku nadolazećeg Božića. U velikoj izložbenoj dvorani je postavljena izložba o starim petrinjskim običajima u te dane, a jedan detalj, pored svih narodnih nošnji, ukrasa, starih zapisa i razglednica i rakije medene božićne, upada u oči posjetitelja.

Gramofon Blagoja Martinovića se otvorio i ponudio na razgledavanje posjetiteljima. I kažu glasine, a koje očito ispadaju točne, da se puno djece koje su ga vidjela jako zainteresiralo za tu čudnu stvar koju ne mogu nigdje uživo vidjeti.

Mika Martinović ga je donio. Kad ga je nagovarala tamošnja djelatnica koja brine o tom prostoru i koja osmišlja sadržaje za sam program ovog u zadnje vrijeme vrlo posjećenog prostora, Kristina Jakopović, da sudjeluje s nekim vrijednim predmetima, nešto u njemu se javilo. Neki slabi glas, neki poziv njegovog djeda Blagoja i Mika je izvadio gramofon iz ormara i donio ga u munjaru.

Kroz prozor se vidi sivo i mutno prosinačko nebo, Petrinjčica teče i grabi svoje zadnje metre do obližnjeg ušča u Kupu, a Mika uzima staru četku kojom obriše površinu gramofonske ploče, izvadi i montira ručicu u pripadajuću rupu i pažljivo zavrti stari mehanizam desetak puta. A onda spusti ogromnu zvučnicu s iglom na ploču začuje se zvuk pucketanja prašine ispod gramofonske igle, šum od starosti i glasovi ljudi koji pjevaju pjesmu “Narodi se kralj nebeski”. Ti ljudi su građani koji su se zatekli u stolnoj crkvi Zagreb i zapjevali uz pratnju orgulja i snimljeni u tom trenutku 1927.

Ta nestvarna priča se urezala u brazde ploče koju je tiskala kompanija Edison Bell Electron i jedna je od dvadesetak vinila posloženih u kartonske obloge debelog albuma kojeg je s gramofonom Blagoje davno kupio. Ovaj savršeno napravljeni stroj, evo, dokazano i dan danas funkcionira, a jednog dana, ako se ikada u Petrinji napravi Gradski muzej, Mika kaže da postoji mogućnost da u njemu i završi.
Miroslav Šantek Cobra