Igor između dima cigarete i gutljaja kave govori o svom djetinjstvu i kraju odakle dolazi. Udobno zavaljen uz samo staklo kafića na katu petrinjskog Šarengrada ili kako bi njegov službeni naziv bio – Centra novog života, upija sunčeve zrake ranog jutra Starog ljeta.

Kafić je prepun ljudi ovog zadnjeg jutra 2024. godine i svi su dobre volje. Pri odlasku pružaju ruke prijateljima, poznanicima, a i cijelom društvu koje se ovdje našlo, želeći im sve najbolje u Novoj godini koja kuca na vrata.

Sunce ga udara u oči, a on govori o Ciganjskom selu. Jednom od kvartova s ove, lijeve strane Petrinjčice i pokušava, mada ni sam nije siguran, definirati značenje imena tog dijela grada. Ima više varijanti: o starijim ženama koje su iz nekog razloga sakupljale “krpe” svud po gradu i u velikim količinama ih donosile u taj kraj, ali i o samim Romima koji su dolazili trgovati na petrinjske placeve, a ovdje bi podizali svoje šatre. Možda ima još neka verzija. Možda niti jedna od tih stvari nije istina, ali tako on kaže.

To Ciganjsko selo, njegov kvart, se naslanja na Sajmište i skupinu kontejnera čije zidove krase čudne šare koje na prvi pogled podsjećaju na neki vojni objekt. Iz milja, ljudi to mjesto prozvaše Šarengradom, a vremenom ga prihvatiše kao novi dio Petrinje. Vjeroajtno privremeni, ali tko može znati što donosi budućnost?

Kao što Igor kaže, tamo davno sedamdesetih godina, kad nije postojalo parkiralište i Idisova trgovina, već tu bješe šikara i staza prema nasipu, tu je, kako veli, bio parkiran stari autobus u kojem je živjela jedna obitelj. Čista američka priča, slična tamošnjim kamperima koji se mogu vidjeti po svim krajevima. Svako od nas zna neku priču, a ovaj podatak o obitelji iz autobusa malo tko zna.

Ova nakupina kontejnera čije srce udara živo već nekoliko godina je postala radno mjesto i odredište mnogih Petrinjaca. Ovdje se trguje, kupuje, radi, jede, pije, zabavlja, ovdje se odvija život poslije potresa. Nekome se Šarengrad sviđa, nekome ne. Ali on postoji i jednog dana kad ga više ne bude će negdje neki budući Igor ispričati priču o mjestu kakvo nitko nije mogao ni zamisliti da će se ikada ukazati u Petrinji. Kažu ljudi, da ovakvih sličnih mjesta ima u Londonu i Istanbulu i da su prava fora i atrakcija. Da li je to istina, ne zna se, ali, dobro zvuči.

Kako god bilo, u grotlo tog amfiteatra koji se proteže između zidova kontejnera je danas stiga Nova godina i to u samo podne. NIje to samo neka prazna, izmišljena priča. To se doista i dogodilo.Organizirao ju je Grad Petrinja i Turistička zajednica Grada Petrinje. Tko je došao već oko 11 sati na to mjesto mogao je vidjeti ljude kako dovode svoju djecu u velikom broju, a ona su, kako to već dječje oči vide, sasvim sigurno ostala očarana prizorom.

Klizalište je samo po sebi, neodoljiv objekt za svakog klinca, a Djed Mraz koji nosi košaru s bombonima, žena na visokim i nevidljivim štulama koja se s visine smije i pruža ruke, pozornica na kojoj se neprestano odvijaju zabavne stvari, gdje se pjeva i pleše, potpuni je pogodak za doček Nove godine za one najmlađe Petrinjce.

Okupilo se puno ljudi u Šarengradu. Reklo bi se, neočekivano velik broj, a to potvrđuje i Igor Ahmetović, čovjek s kamerom koji je za najveći mogući medij -HRT, snimio prilog iz Petrinje. Veli da je to u ovom trenutku najbolja organizacija dočeka u cijelom kraju.

Dok klinci uživaju, mame i tate su zauzeli stolove oko kafića ili na visokim terasama s kojih se pruža izuzetan pogled na sve što se događa. Na klizalištu cika i vriska, Moja Milena pjeva Rajko Dujmić sa zvučnika. Na bini u samom Šarengradu približava se vrhunac zabave.

Par minuta prije podneva, dolazi i gradonačelnica Magdalena Komes i svima želi sretnu Novu 2025. koja samo što nije i službeno došla. Ona veli da je zadovoljna kad vidi puno djece i mladih i veseli ju što je Petrinja ostala grad u kojem kola život unatoč teškim vremenima koja su se dogodila.

Magdalena spominje i skoro otvaranje Centra za mlade u bivšoj klaonici koji će nositi ime po Lauri – djevojčici strdaloj u potresu, a oni koji su vidjeli unutrašnjost te zgrade, potvrđuju da se radi o objektu kakav nadaleko ne postoji.

No, vrijeme ne čeka nikoga, pa je točno u podne ispaljeno puno ukrasnih traka iznad glava okupljenih, a svi su zaplesali uz pjesmu – Hajde da ludujemo ove noći. Tajči i njen prastari hit živi vječno.

I tako je Nova godina 2025. ušetala u Petrinju točno u podne. Ona će ostati u sjećanju ovim klincima koji će jednog dana govoriti o njoj i ovom Šarengradu kojeg će možda biti,a možda i neće. A kad ovi dnevni slavljenici već budu duboko u snu, na ovom istom mjestu u maglenoj noći, zasvirati će bend Ruswaj i uvesti Petrinjce pjesmom u tu najluđu noć. A onda, kad svane novi dan u datumski drugoj godini – sve ispočetka.

Miroslav Šantek Cobra