Ulica je to, u ovom slučaju čak i odvojak u kojeg ako stvarno nikog ne poznate, male su vjerojatnosti da ju posjetite. I kuća se tu nalazi, jedna od onih kakvih ima na tisuće sličnih. Obiteljska je to katnica, ali ova je s posebnim detaljem na zapadnoj strani kata. Gledajući ju izvana, taj mali dio s puno prozora koje propuštaju puno danjeg svjetla izgleda kao mali umjetnički atelje. A to, ustvari, i jest.

Prostor s desne strane Ulice Gromova koji se širi prema jugu i teče usporedno s Radićevom ulicom su stari Petrinjci nazvali Mrzlo polje. Danas je to splet malih uličica idealnih za uživanje u miru i za obiteljski život. Dakle, u jednoj od tih ulica, odvojku ulice Đure Tiljka, živi obitelj Tadić. A cijela ova priča je na neki čudan način uzrokovana dječjim snom.

Žena koja drži sva četiri zida ove kuće je Sandra. Srednjebosanskih korijena iz okolice Žepča, a rođena i odrasla u Puli. Žena s morske obale, domaćica koja se brine o povećoj obitelji od troje djece – sedamnestogodišnjem Gabrielu, desetogodišnjoj Mikaeli, sedmogodišnjem Rafaelu i suprugu Antunu, rodom iz Žepča koji se ranim jutrom ustaje i putuje u Karlovac gdje radi kao radnik s građevinskim strojem i vraća se u kasnim popodnevnim satima svojoj obitelji.

Težak je to i naporan život, ali Antun je hranitelj ove obitelji koja je 2008. doselila u Petrinju i na ovom mjestu kupila zemlju i na njoj izgradila ovu kuću. I tako su postali Petrinjci koji su jako zavoljeli ovaj grad. Puno sličnih priča postoji u Petrinji jer su ratne devedesete raselile ljude iz mnogh krajeva i doseliti ih u Petrinju. Ali Antun je malo drugačiji lik. On je umjetnik kojeg pozna samo njegova obitelj i prijatelji na društvenim mrežama. Ali medijski je potpuno nepoznat.

Prije par dana, njegova kćer Mikaela je sanjala, kako veli, da je striček s portala Evo priče, došao u njihovu kuću i napisao priču o njenom tati koji slika. I eto, san se očito ostvario, a Antun pokazuje svoja djela koja nastaju u novosagrađenom ateljeu na katu kuće. Lijep je to i funkcionalan prostor. Kroz prozore se vide obronci Hrastovačke gore i livade oko kuće. Mir i zelenilo, idealno za stvaranje.

Antun je kao dječak počeo crtati olovkom, ugljenom, ali uvijek mu je san bilo ono što je bilo najskuplje za nekog tko nema sredstava – slikati tehnikom ulja na platnu. I tek kad se zaposlio na građevini, počeo si je priuštati uživanje u davno zamišljenoj želji. Antun radi neku vrstu realizma. Provodi i pedesetak sati na stvaranju jedne slike. Gleda detalje. Pomno ih pregledava puno puta i onda se vraća, naizgled već gotovoj slici. Uvijek se nešto može popraviti, uvijek se nešto novo može naučiti.

Ono što ga je fasciniralo i u velikoj mjeri usmjerilo u ovom smjeru je ona kuća na padini Srnakove ulice u čijem izlogu uvijek stoji neko vrhunsko likovno djelo s vrlo često, prepoznatljivim petrinjskim motivom. To je atelje i galerija jedinog doktora ove umjetnosti u cijeloj SMŽ, akademskog slikara čije slike vise na zidovima širom svijeta – Davora Žilića.

Žilić nije jedan od onih likova koji znaju biti i pomalo prepotentni i umišljeni kada se popnu u visine nedostupne mnogima. Naprotiv, on je čovjek koji će rado pogledati nečije stvaralaštvo sa zanimanjem i udijeliti savjet kako neke stvari popraviti i unaprijediti.

Tako je i Antun ušao u tu kuću, upoznao se s njim i s cijelom obitelji i pokazao mu svoja djela, a Davor ga je i tada, a i danas ga upućuje na rješavanje nekih problema u slikarstvu i stalno ga usmjerava da obraća pažnju na detalje i uči. Antun bez lažne skromnosti kaže da mu je Davor idol, a kao i on često slika nasip Petrinjčice. Ali, ustvari, to nije nimalo čudno, Ipak je taj nasip sam po sebi čaroban i mističan i može se pronaći u svoj raskoši samo u Petrinji.

Antun je bio dosta samozatajan i marketinški potpuno neaktivan. Tek nedavno, odlučio je prezentirati svoja djela javnosti i to u sklopu Božićnog petrinjskog sajma – Tominje u gradskom parku, ali tragičan događaj u zagrebačkoj osnovnoj školi je u crno zavio cijelu Hrvatsku i otkazao sve planirane događaje, pa tako i Tominje – Antunovu priliku za novi početak. Ali što je tu je. Sada čeka neku novu priliku i radi. Uz sve obveze oko kuće i obitelji, onako umoran svaki dan sjedne par sati ispred platna i radi.

On je jedan od ljudi koji žive među nama, a za čiju umjetnost malo tko zna. Slika motive Petrinje, sisačkog Starog mosta, po narudžbi može izraditi i portrete. Neke slike su mu već i u nečijim domovima daleko od ovog mjesta. Ono što je sigurno, Antun neće stati. Ulje na platnu ga je potpuno preuzelo.
Miroslav Šantek Cobra