Čovjek sa sela. Čovjek iz naroda. Od malih nogu spreman na moguć loš razvoj životnih događaja. Ako nešto krene po dobru, neka tako i ostane, a ako krene po zlu, neće se predati. Neće odustati i žilavo će pokušavati riješiti problem.

Njegova najranija sjećanja ga vežu za glinsku knjižnicu i čaroban miris uvezenih knjiga, tek tiskanih novina i iščekivanja bezbrojnih događaja, slika, rečenica i likova koji žive na stranicama knjiga. Jednostavno ih je “gutao”, čitao u toj mjeri da je postao rekorder u broju pročitanih knjiga glinske knjižnice.

I kad bi čuvao krave na livadama ispod beskrajnog neba, upijao bi tek pročitane rečenice, a neke situacije bi ga dovele i u nevolju kakvu današnja djeca teško mogu i zamisliti. Jednom zgodom, jedna krava je odlučila prošetati se do polja prekrivenih djetelinom ,a to se treba svim silama izbjeći jer bi nastala životno pogibeljna situacija po tu ogromnu životinju, a dok ju je vraćao svom stadu, druga je krava, mrtva hladna “prožvakala” dio knjige.

Kako knjižničarki objasniti da je krava uništila knjigu? Smiješna i apsurdna situacija, ali i bojažljiva, neugodna i stresna, koja se riješila na najbolji mogući način. Knjižničarka je knjigu polako lijepila stranicu po stranicu, sve do neke zadovoljavajuće forme, a njemu je samo rekla: Ne brini i čitaj knjige dalje kao i do tada.

Strast čitanja, a s tim i prvih sramežljivih pisanja vlastitih stihova je bila na neki način i očekivana stvar. Moglo se i nije moglo dogoditi. Ali se dogodilo, U njegovom životu je upaljena vatra gladi za pisanjem koja će ga od rane mladosti i prvih novinskih članaka u lokalnim novinama odvesti sve do suradnje s legendarnim i kultnim zagrebačkim “Poletom”, a ta burna novinarska karijera će završiti prilično brutalno krajem prošle godine.

Bio je godinama novinar i glavni urednik Novog sisačkog tjednika, novina izrazito lokalnog karaktera koje su se upalile krajem devedesetih a ugasile krajem 2024. Može se bez ikakvog pretjerivanja reći da je taj posao i papirnata novinarska priča bila njegov život. U pravilu s nebrojano puno čitateljima nevidljivog posla, vrlo velike odgvornosti i napornog rada na osmišljavanju svakog novog broja. Od same zamisli pa do tiskarskih strojeva i distribucije.

No svemu dođe jednom kraj. Novine su se ugasile, otišle u ropotarnicu povijesti,a s njima i pisana, novinska povijest Siska i donijela neizvjesnost i probleme njegovim dojučerašnjim suradnicima koji su sada na tržištu rada. I sam je ostao bez vlasništva i upravo gleda kako se nekad moćni novinarski stroj činovnički i pravno umrtvljuje zauvijek.

Ali svaki kraj je, kako kažu, neki novi početak. U njegovom slučaju, kao vrlo mlad je počeo živjeti od pisanih riječi i tekstova i sabrati dovoljan broj godina da bi se mogao umiroviti i ostaviti sve iza sebe. To se i dogodilo. Nedavno se po prvi put u životu probudio mirno prospavane noći, bez čestih telefonskih poziva u neko bolesno doba noći i bez ogromne količine stresa koji sustavno, polako i uporno, ali i sigurno uništava ljudski organizam.

Odjednom je sve to nestalo. Nikom ije ništa dužan. NIkome se ne treba opravdavati, a prvu mirovinu očekuje ovih dana. Nije neka velika svota, ali njemu za miran ostatak života sasvim dovoljna. I za sve buduće dane i godine koji su sada isključivo njegovo vlasništvo s kojim može učiniti što god želi.

To je priča Željka Maljevca, poznatog lika u novinarskom svijetu iz Siska, koji je i s tim nekad moćnim industrijskim gradom na neko vrijeme “raskrstio”. Potres je oštetio njegovu zgradu u naselju Željezara, a novi dom je pronašao u Petrinji. Danas živi u stambenom naselju pored kontejnera Centra novog života u onim novonastalim stambenim kućicama za koje kaže da su vrlo udobne za život i nema nikakvih pritužbi. Samo riječi zahvale za ustanove koje su ga smjestile u taj mali privremeni komfor.

Željko je sada postao Petrinjac na neko vrijeme. A ta Petrinja ga je očarala. Ovdje su ljudi topliji, otvoreniji, iskreniji i jednostavno će ti otvoriti vrata i pustiti te u svoj dom i dobro ugostiti. Ako stekneš nove prijatelje, oni će ti postati prijatelji za zauvijek. Možeš na njih računati.

A i sam grad, ma kako bio srušen i u postupku ponovnog rađanja kad i nema baš neko reprezentativno stanje i izgled je i dalje lijep i čaroban. Ugodan za miran život s mogućnostima uživanja u zelenilu ili dugim šetnjama nasipom Petrinjčice ili Kupe. Petrinja ga je uzela kao fina i zdrava droga.

Ponosan je na ljude iz petrinjske Gradske knjižnice koji već godinama rade u kontejnerskim uvjetima kakvi postoje rijetko gdje na svijetu. Ponosan je što su mu dali člansku iskaznicu i besplatno čitanje knjiga jer je on ovoj knjižnici s drugim umjetnicima tijekom proteklih postpotresnih godina podario dio svog života kroz razne priredbe i događanja. Spominje cijelu ekipu od ravnatelja Ante Mrgana, Katice Pucović… svi su oni njegova nova književna obitelj.

U ona trčeća i u vječnoj borbi s vremenom, novinarska vremena, Željko je ipak uspijevao da iz sebe izbaci ono što se u njegovoj duši stvaralo. Pisao je stihove, Uobličavao ih u pjesme. Čak je napisao i najzahtjevniju književnu formu. Napisao je roman provokativnog naslova: Rođen u incestu.

A prije nekoliko godina dogodio se vrhunac njegovog stvaralaštva – Ministarstvo kulture i medija je otkupilo njegovu zbirku poezije “Sisački (ru)let i odaslalo ju u čak 132 knjižnice širom Hrvatske. Malo tko se može pohvaliti takvim uspjehom. Već tim činom, zauvijek će njegovo ime ostati u književnim hrvatskim vodama.

I dok se ta zbirka s pedesetak izabranih pjesama još nije dobro ni “ohladila” na policama, ovih dana tiska se druga zbirka poezije pod naslovom: “NIsam htio biti pjesnik”. Ona je spoj talijanskih soneta i klasičnog Željkovog pjesništva.

Knjigu je izdala Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture predsjednika i nakladnika Josipa Klekovića, uredio ju je Siniša Matasović, a izašla je uz potporu Ureda župana Sisačko – moslavačke županije.

U ovoj priči svakako treba spomenuti tu ekipu lokalnih pjesnika i pisaca iz Siska i Petrinje koja već godinama djeluje kao Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, a često nastupaju zajedno na raznim mjestima i događajima i svi su neformalno opušteni i svi su isti. Bez ikakve ljubomore, jaza, zavisti ili nadmenosti. Prilično bolesno normalna ekipa u ova nedruštvena vremena ratnika s facebooka.

Željko možda jest, a možda nije htio biti pjesnik. On je stihoklepac, kako sam za sebe voli reći i budućnost vidi u tom zanatu, obrtu koji se ne može naučiti. Kažu, tko drukčije misli nek uzme olovku i papir i proba.

Knjiga “Nisam htio biti pjesnik” će službeno danje svjetlo ugledati dan prije Valentinova, 13. veljače i to u bivšem zatvoru. Tamo gdje su zatvorenicima kroz glavu prolazile misli o slobofi, u zgradi koja je bila neugledna i po prirodi stvari zabranjena za poglede javnosti, a kojoj je potres prekinuo životnu namjenu i onesposobio je, na scenu je stupila Sisačko – moslavačka županija i tu zgradu i tad dio grada iz ružnog pačeta pretvorila u labuda.

Danas ovo reprezentativno zdanje nosi naziv Odgojno-obrazovni i kulturni centar u Rimskoj 19. Radi se o vjerojatno namodernijem dijeiu Grada Siska danas, a ovdje se sada nalazi Glazbena škola Frana Lhotke, Kulturno-povijesni centar SMŽ, prvi županijski dječji vrtić Zvjezdice i Art Caffe koji je praktikum Srednje škole Viktorovac Sisak. Nešto što se stvarno uživo treba vidjeti, a promocija Željkove knjige je dobra pozivnica za to.
Miroslav Šantek Cobra