Kako uhvatiti pijevca koji je prije tri dana stigao u u svoj novi dom, a onda odlučio pobjeći? To pitanje zaokuplja ovog prohladnog jutra petnaestog siječnja godine gospodnje dvije tisuće i dvadeset pete, Višnju Dejanović, vlasnicu tog jarkim bojama perja obojanog stvora koji uporno trči ispred nje i skriva se iza grmova dvorišta župnog dvora crkve sv, Lovre u Petrinji.
Drvene stolove i okoliš s metlom u ruci čisti petrinjski “Indijanac”, civilnim imenom Miljenko Hajdinjak koji već godinama pomaže u održavanju svog prostora u vlasništvu crkve, ali, nerijetko očisti i dijelove gradskog parka u kojem se i nalazi sama crkva.
Pijevac je, nekako, satjeran u kut, odlučio preskočiti ogradu i nestati iz ove priče, a vrata pastoralnog centra smještenog u dvorištu otvara don Filip Šabalja. Čovjek je to s obale mora. Došao je u Petrinju kao pomoć lokalnom župniku Josipu Samaržiji, kad se dogodio zdravstveni problem i kad je došlo do potrebe za privremenom zamjenom. Filip je mlađi čovjek, širokog osmijeha i na prvi susret ostavlja dojam ljudske topline. On svaki dan dođe u crkvu i zapita župnika Samaržiju što mu treba pomoći.
A Josip Samaržija je čovjek koji je svojom pojavom i tumačenjem svetih knjiga kroz svoje propovijedi, zadobio ljubav i poštovanje te župne zajednice koju vodi. On je jednostavno čovjek koji se drži svog poslanja i to se vjernicima ovdašnjima očito sviđa.
Od potresa živi u prostorijama pastoralnog centra jer Župni dvor je još uvijek u procesu obnove. No, on se ne žali na to. Ovdje spava, obitava, prima ljude u potrebi, dogovara vjenčanja, krstitke, sprovode… Ali se bavi i fotografijom i strastveni je igrač šaha.
No, preživio je teška vremena. Prošlog ožujka, nakon večernje mise, odlučio je malo razbistriti misli i uživati u lijepoj petrinjskoj proljetnoj večeri. Sjeo je na klupu, udahnuo zrak, a onda ga je strahovito počelo stiskati nešto u grudima. I nije puštalo. Shvatio je da je stvar postala ozbiljna.
Nazvao je telefonski svoju doktoricu Marinu Lokner, a ona mu je odmah rekla da zove Hitnu pomoć, koja se vrlo brzo i dovezla, strpala ga u auto i krenula prema zagrebačkoj bolnici. Kaže da se u tom trenutku pomirio s činjenicom da napušta ovaj zemaljski svijet i bio je spreman izaći pred Boga kojem je sve vrijeme časno služio, ali kad su ga operirali i počeli mu davati informacije da će sve biti u redu, pojavila se u njemu nada i pomisao da još nije vrijeme da svoj mir pronađe na groblju sv. Trojstva.
Danas hvali hrvatski zdravstveni sustav. I sve liječnike. Oni su mu prepisali terapije i lijekove koje redovno provodi i pije, a promjenom načina života, smršavio je čak 20 kilograma u manje od godinu dana. Danas ima 70 kilograma i potpuno je fit. Kao kad je nekad bio mladi dečko.
Oporavak će biti dug i doživotan i umor je sve veći, a i godina proizvodnje uzima svoj danak. Prešao je 60 godina života – ni star ni mlad, ali vrijeme mu je da polako počne u nekoj budućnosti razmišljati o umirovljenju. Kaže da je zavolio Petrinju i Petrinjce i da će mu to jednom kad se neizbježno dogodi, teško pasti. Ali ostat će uspomene.
A o tim uspomenama koje traju cijeli život, a u njegovom slučaju u vječnosti i jest srž ove priče. Nedavno je postao počasni član najstarijeg pjevačkog zbora u Hrvata koji neprekidno pjeva i djeluje već 160 godina. Petrinjski brend “HPD Slavulj” je odlučio Josipa proglasiti počasnim članom i dodijeliti mu i priznanje za to. A tako nešto u toliko velikoj povijesti Slavulja nije dobilo puno ljudi.
Kad je potres razorio velike dijelove Petrinje i uništio mnoge zgrade i ljudske sudbine, nikome nije bilo do pjesme. Ali Slavulj je opstao. Nisu imali gdje fizički održavati probe i vježbati, ali nisu htjeli ni ugasiti tu slavnu tradiciju. Pokucali su na vrata župniku Samaržiji,koji ih je od srca smjestio u svoje prostorije. Kažu gdje čeljad nije bijesna – ni kuća nije tijesna.
Slavulji su počeli održavati probe dva puta tjedno i noćima pjevati, doslovce, na par metara od njegovog kreveta. On bi ih slušao. Bio je svjedok svih njihovih nadanja, uspjeha, radosti, bio je jednostavno s njima. Veli da samo upornost može donijeti takvu kvalitetu i slušao ih je kako beskonačno puta ponavljaju pjevati neku strofu. Ali nisu stali.
Godine su se nanizale, pjesme su se pjevale, koncerti održavali, a upravo se obnavlja stara zgrada u kojoj se nalazila 1. OŠ, a kad se završi u tom velebnom i prostranom prostoru svoj dom će naći i ovo najstarije pjevačko društvo uz kolege iz druge glazbene branše, ali također poznate nadaleko – Gradske limene glazbe Petrinja. Bit će to kuća glazbe i knjiga, jer je najavljeno da će se tamo preseliti i Gradska knjižnica.
Kad se to jednog dana i dogodi, Josip kaže da će mu biti žao. Nedostajat će mu taj šušur, taj žamor ljudi koji se utišaju i počnu pjevati zborski raskošno. Ostat će tišina, ali život ide dalje. Gdje god da ga život odvede, na bilo koju stranu svijeta, a i onda kad se preseli na onaj drugi svijet, Josip će zauvijek ostati Slavuljaš. To će zauvijek pisati u povijesnim knjigama i kad svih nas odavno ne bude.
Miroslav Šantek Cobra