Siječanj drži hladnoću u šumskim predjelima petrinjskog kraja. Vozeći se kroz selo Križ Hrastovački koje je potpuno utonulo u jutarnji mir i tišinu, s tragovima gustog dima iz dimnjaka s krovova obiteljskih kuća, putnik može videti bjelinu snijega kroz golu šumu koja se proteže duž zapadne strane ovog sela.
Šuma je to koja širi ruke i poziva da joj se priđe. Nekim nečujnim i nevidljivim zovom. Ona nudi pogled na tragove srna i divljih svinja na zaleđenom snijegu i put prema smirivanju stresa i uzburkanih misli čovjeka. Uz nju teče potok Utina. Mala rječica koja svoj kratki život završava u valovima Kupe na par kilometara od ovog mjesta.

Kad se prijeđe mali mostić i s tim činom, praktički se izađe iz tog sela i dođe se u međuprostor gdje se Križ i selo Župić ljube na širokim livadama koje su se rasprotrle između njih, asfaltna cesta vodi prema svome kraju i prestanku tihe idile i mirne vožnje jer završava na nečemu što se zove D37. Državna cesta kojom teče rijeka vozila iz Petinje prema Glini i obrnuto.
Ali prije tog samog uspona na tu živu prometnicu, lako se može pomašiti, proći pored jednog doista čudnog, reklo bi se i čarobnog mjesta. S lijeve strane ceste se samo djelićem oka, na sekundu ukaže malo skretanje i otvor kroz žbunje koje skriva poveći komad brda, ali ne bilo kakvog. Onaj koji zastane i prođe kroz taj prolaz, osjetit će kako je doista malen i sitan prema tom grandioznim mjestu.

Ovdje se uzdiže u visinu dvadesetak metara golo brdo sastavljeno od fine, bijele tvari. Ovo je stvarni, živi podsjetnik da čovjek upravo hoda po samom dnu drevnog mora koje je ostavilo svoje tragove u toj bjelini brda koje se i ne može drugačije nazvati, već logično – Bijele stijene. Za ljubitelje i tragače za starim fosilima, ovo je raj. Slične stijene postoje i u Hrastovici, selu južnije od Križa.

A dvadesetak metara dalje na toj cesti, prometni znak obavještava ljude da se ovdje nalazi izvor. Vrlo rijedak znak i vrlo vrijedan. Jer ovdje se nalazi pravo blago kojim obiluje petrinjski kraj, a to je izvorska voda. Ona koja se pije na licu mjesta usred šume i koja krijepi dušu i tijelo. U ovom slučaju, ovdje se nalazi jedinstven izvor nadaleko,jer on nikada nije presušio, niti ikada stao isporučivati tu tvar bez koje nema života na ovom svijetu.
Sve to izgleda kao malo izletište. Tu je drvena sjenica koja služi za odmor i druženja ljudi pored žubora vode. Mali drveni mostić vodi zemljanim putem do betonsko opločenog izvora na kojem je njegovo ime – Bijele stijene. Po logici stvari, ne postoji živuća osoba koja bi se sjećala njegovih graditelja i njegovog otvorenja, jer to se dogodilo prije 99 godina. Godina 1926. je ugravirana u taj stari beton iz kojeg viri metalna cijev koja ispušta vodu.

A ta voda ima tako dobar okus i na ovoj siječanjskoj hladnoći. Netko bi možda pomislio da je suludo posjećivati izvor usred zime i da on priziva žedne ljude u vrelini ljeta, ali ako čovjek ostane samo desetak minuta pored ovog ljekovitog mjesta, uvjerit će se svojim očima da ovdje po vodu, neprestano dolaze ljudi.
Ubrzo zastaje jedan automobil. Iz njega izlazi čovjek s praznim bocama u ruci. On je došao iz Siska iz područja Naselja po desetak litara vode. Dejan Nišević je prometnik u sisačkom Autoprometu, a otkad se inicirao s ovim mjestom i popio vodu iz izvora Bijele stijene, ne bi ju mijenjao ni za što drugo.

Jednom zgodom, prije dosta godina, s mojim pokojnim kumom Dragom Tonkovićem, vozili smo se biciklima ovim krajem. Ljeto je bilo i ožednili smo, a oni izvori uz cestu nisu bili u funkciji. Ali on je rekao da zna za jedno mjesto gdje je voda uvijek hladna i dobra. Tako me je i doveo ovdje. Probao sam tu vodu i odlučio da, bar ljeti, neću piti ništa osim nje. Uopće mi nij teško, niti problem sjesti u auto i dovesti se ovdje, uzeti vode i vratiti se u Sisak. Itekako se isplati – veli Dejan.

I tako dok je Dejan punio boce s vodom, već se parkirao drugi automobil. Iz njega je izišao Petrinjac, Kruno Fabac, koji je došao po 30 litara vode. Ovaj vitalan čovjek koji kaže da je navršio 80 godina života već 30 godina neprestano dolazi po vodu iz izvora Bijele stijene. Po zanimanju učitelj koji je samo tri godine radio u struci, već mu je sudbina donijela radno mjesto i umirovljenje u petrinjskom Slavijatransu, također govori da ne bi mogao bez ove vode.

Znate li da sad dok razgovaramo, moja supruga Jadranka upravo kuha juhu za današnji ručak, a kavu i čaj smo već popili, naravno od ove vode. Svaki tjedan dođem po vodu i odnesem ju u svoj kvart – Meksiko. I cijela moja obitelj ju rado pije. Moji unici koji žive u Zagrebu, kad dođu u Petrinju, ne žele piti sok, već isključivo žele samo ovu vodu s izvora. Tog u Zagrebu, a i puno dalje nema.
U ljetno doba kad je sezona kupanja i kad ljudi iz smjera Zagreba idu na more, često ovdje zastanu i napune kanistere vodom i onda idu na put. Pročulo se za ovaj izvor, tako da ova petrinjska voda završi i na morskoj obali. Svaki put kad u ljeto dođem, ovdje je prava gužva od putnika. Ova izvorska voda je pravo petrinjsko blago – kaže Kruno.

Nije Kruno ni napunio svoje boce, a već se parkirao novi automobil, a iza njega još jedan. Nebo je sivo, hladno, siječanjsko. Ali ljudi dolaze po hladnu, ukusnu vodu s tog izvora Bijele stijene.
Miroslav Šantek Cobra