Jutros je u bolnici umrla Gordana Ross. To je vijest koja se raširila gradom, društvenim mrežama i koja je rastužila jako puno Petrinjaca. Teška bolest je bila jača od njenog tijela i Gordana se preselila na onaj drugi svijet.
Ta ulica i taj prastari petrinjski kvart s pripadajućim prostorom koji se proteže od središta grada i Turkulinove ulice pa južno prema nekadašnjoj željezničkoj prugi se naziva Brezje. Nazvan po vještini starih majstora koji su izrađivali metle od tog drveta. Neki ga zovu i akademska četvrt jer mu pripada i osnovna škola i učiteljski fakultet.
I pri njegovom kraju, pored nevidljive pruge i vlakova koji karakterističnim zvukom odzvanjaju u sjećanjima ljudi koji su živjeli pored pruge, nalazi se obiteljska kuća Ross.

U njoj je sve do smrti živjela i Goga. Rođena šezdesetih, nije napunila ni 60 godina. Prerano je otišla ovog jutra pri kraju siječnja. Od ranih školskih dana bavila se umjetnošću. Pjevala je u školskom zboru, svirala u orkestru, a u zrelim životnim godinama bila je članica petrinjskog pjevačkog brenda – Slavulja.
No, ono što mnogi ljudi kažu da je jedino što ostane kada čovjek umre je sjećanje na njega. Ono živi u mislima njegove obitelji i prijatelja, ali s vremenom i ono umre. Ali ako čovjek za života iza sebe ostavi neko djelo koje je fizički opipljivo i koje može živjeti zauvijek, onda je i on postao besmrtan.
To se može reći i za Gogu. Ona je bila vična pisanoj riječi. Vrlo je bila aktivna na društvenim mrežama, ali i u blogerskom svijetu u beskraju interneta gdje je objavljivala svoje misli uobličene u poeziju i prozu.
Ali ostavila je i ono najvrijednije. Tiskani zapis njenog postojanja u formatu knjige koja je vječna. ‘Dobro, kome ja pričam?’ je naziv njenog djela koje je objavila u jesen 2019.
Knjiga je nastala tako što sam odlučila da naprosto sve te pričice koje objavljujem svakodnevno na svojoj Facebook stranici ukoričim u jednu lijepu papirnatu formu kako bi naprosto ostao jedan trag onakav kakav smo mi navikli imati kroz školovanje, dakle jedna knjižica koju bi svatko rado uzeo u ruke i pročitao.

To su isključivo smijehotvorine – priče koje ne sadrže žuč, koje ne sadrže politiku, koje ne sadrže vrijeđanje nekoga, to su situacije u kojima se svatko može prepoznati, nekakve životne pričice iz obitelji, o kuhanju, o raznim temama, ali uglavnom smijeh i samo smijeh. Knjiga ima dvjestotnjak stranica, u njoj je preko stotinu pričica – rekla je tada Goga.
Te večeri, na promociji knjige je bila puna Mala dvorana Hrvatskog doma. Te večeri su svi bili sretni i ponosni. I svirala je glazba poslije same promocije. Pjevale su se stare petrinske pjesme i jela stara jela i kolači.I taj miris i okus Brezja iz kojeg je došla i kojeg je često u svojim pričama spominjala je bio s njom sve do kraja.

Bila je to sretna noć. Prije korone. Prije potresa. Prije svih tih nenadanih, neprirodnih stresova koji su okidač za mnoge ljudske bolesti. Jedna od njih je zahvatila i nju. I kažu ljudi, a i mi svi iz tog kvarta smo znali da se bori svim silama i da njen mozak i volja se žestoko odupiru bolesti u terminalnoj fazi i da je i dalje optimistična i željna života i u toj teškoj situaciji.
No, ovaj jutarnji mraz koji se zabijelio zaleđenom travom ju je uzeo za ruku i odveo na onu drugu stranu. Do nekog drugog susreta s ljudima koji su je voljeli.
Miroslav Šantek Cobra