“ZADRTI PETRINJAC”

Na Svijećnicu (2.2.), govori se, probudi se medo u svom brlogu pa izlazi napolje da vidi kakvo je vrijeme. Ugleda li vedro nebo, znak je da će još pozimiti pa će zaći dublje u svoj brlog. Nađe li, pak, oblačno nebo, ostaje vani jer zimi je kraj.

Tako su vjerovali stari Petrinjci, a dan poslije Svijećnice prije 82 godine, te daleke i hladne, krvavo ratne 1943. godine, rodio se u Petrinji Antun Petračić Toto. Ako nije najstariji aktivan, onda je svakako jedan od najstarijih aktivnih novinara u Hrvatskoj.

Ovaj, kako i sam za sebe kaže, “zadrti Petrinjac”, ovog sučanog dana koji uopće ne liči na nekdašnje zime njegovog djetinjstva, hoda brzo i bez ikakvih problema središtem Petrinje.Kao neki mladić niti zastajkuje, niti se zaustavlja pored građevinskih dizalica i lica stranih radnika ispod žutih kaciga na glavama.

ČOVJEK U KONDICIJI I ZDRAVLJU

Toto je još uvijek u vrlo dobroj formi, mada je sad već zašao u ozbiljno visoke godine života. Oni koji ga poznaju – a takvih je na tisuće, sjećaju ga se još do prije korone i potresa kao jakog, snažnog čovjeka u punoj snazi, a danas je drugačiji. Kao da je maneken za doktorske savjete. Ima idealnu težinu, manje zdravstvene probleme koji su neizbježni u njegovoj dobi i malo ga bole leđa. Baš ništa strašno. Čovjek je u kondiciji i zdravlju.

Sjeda u restoran i naručuje meso i rižu. Polako jede. Nije to ni nalik na one porcije koje su se nekad nalazile ispred njega. Sada sve radi sporije i umjerenije. Manje kalorija – više kretanja, danas je njegova deviza. I dalje je najčešće pješak jer iz svog doma u Dugoj ulici mu je sve “na noge”, a često vozi i bicikl. I čuva se hladnoće i prehlade. To smatra važnim.

Dnevnu rutinu započinje ranim buđenjem, cijepanjem i unošenjem drva stepenicama na kat kuće i ložnju kamina. I tako već od samog jutra, kuća je topla kao da se ljeto prosulo usred srpnja, a onda lagano razmišlja što treba učiniti dalje tog dana.

NAJSTARIJI AKTIVNI NOVINAR

Puno kartica teksta bi trebalo napisati kad bi se htjelo i namjeravalo opisati njegov novinarski životni put (od 1970. ima novinarsku iskaznicu Hrvatskog novinarskog društva u džepu) i praktički nema medija u kojem se nije okušao. Od slaganja slova i pripreme za novinski tisak pa sve do današnje digitalne tehnologije, a u zadnje vrijeme i snima fotografije pametnim telefonom – sve je to iza njega.

Ono što uvijek voli reći da je radeći kao novinar u Gavriloviću s tom firmom prošao cijelu Jugoslaviju pišući priloge za tvorničke novine, a samo strah od aviona ga je spriječio da preleti preko velike bare u Ameriku jer je imao priliku za potrebe Gavrilovića odletjeti u New York. Umjesto njega, na taj put je otišla prošle godine preminula legenda sisačkog novinarstva Zdravko Strižić Strigo.

Toto je kao novinar svjedok povijesnih događaja ovih prostora, rušili su se i uspostavljali novi politički sustavi, kao na traci su se mijenjala lica ljudi koji su vodili grad koja su imala svoje trenutke i kratko vrijeme postojanja i onda, najčešće, zauvijek nestajala sa scene, a on je sve to bilježio i objavljivao u vodećim dnevnim novinama, radijskom eteru, a u zadnje vrijeme i u elektroničkim publikacijama – internetskim portalima.

Skoro tri tisuće članaka je napisao u zadnjih desetak godina koje je objavio na petrinjskom PS Portalu. I danas, povremeno, puno manje nego prije, pojavi se na nekom događanju i napravi priču. Sve rjeđe i rjeđe, ali i dalje radi. Jednostavno je, kako kaže, izgubio dio plamena koji ga je kao droga uvijek vodio i petkom i svetkom na razne terene i istraživanje svijeta oko sebe.

OKRUŽEN ŽENAMA U OBITELJI

U njegovoj kući i obitelji su samo žene. Supruga Ana i kćeri Andrijana i Vedrana. No, kako kažu mnogi ljudi da kad dobiju unuke, jednostavno polude za njima i puno vremena provedu družeći se s njima. Toto ih ima dvoje – sedmogodišnju Ledu i dvanaestogodišnjeg Andriju. Od njihovih prvih koraka bio je uz njih i veli da je jako zadovoljan s tim vremenom provedenim s njima.

Andrija je peti razred i već neko vrijeme je otkrio ljubav prema atletici. Voli trčati, a Toti nije teško da ga autom odveze do Siska na stadion Segeste gdje djeluje tamošnji Atletski klub u kojem je trener Drago Miličić – Pacov – petrinjska legenda ovog sporta, a Leda je tek krenula u školu.

Također sa suprugom Anom ima ritual da petkom ugosti unuke na ručku i druženju uz društvene igre. Jednog dana, a to će se brzo dogoditi, ta djeca više neće biti djeca i krenut će svojim putem. Zato se Toto trudi da što više vremena provede s njima.

PRIJATELJI STARI GDJE STE

Pred djecom je život, ali taj život je u velikoj mjeri završio, iscurio kod većine njegove generacije i priajtelja. Svake godine ih je sve manje, ali kad se nađu onda se pokušavaju što više družiti. I ta socijalizacija i druženje s drugim ljudima je jedna od stvari koja ga drži zdravim u ovim godinama.

Dinko Meleh je rođen dan poslije Tota. Njegov stari prijatelj iz ulice koji danas živi u Zagrebu, ali koji se uvijek javi i čestita mu rođendan, a onda i on njemu. Puno ih se rasulo po cijelom svijetu – Josip Ćop iz Kanade, Zdenko Orlić je poznati aeromodelar, Čedo Kosovac iz Nove ceste, Šuco Bešlić, Vesna Hofman, Drenka Ljubešić… O nekima Toto piše i kratke crtice i nekrologe.

NA POČETKU I NA KRAJU NEMA NIŠTA IZNAD PETRINJE

Ono bez čega ne bi nikako mogao živjeti je sama Petrinja. Najduže što je bio izvan nje je bilo po prisili – na odsluženju vojnog roka i prilikom okupacije Petrinje za vrijeme Domovinskog rata. Čak i kad je petrinjska ekipa početkom šezdesetih studirala u Zagrebu, skupljali su se u centru metropole na piću i jedva čekali da dođe vikend i vrate se u Petrinju.

U godinama koje su prohujale je bio u mnogim gradskim društvima ( od Domovinskog rata u DVD Petrinja, dugo godina u Udruzi umirovljenika Petrinje, neprekidni član Matice hrvatske, sada u Skupštini Crvenog križa Grada Petrinje i izaslanik u Crvenom križu SMŽ, a najnovije u Gradskom povjerenstvu za osobe starije životne dobi).

PETRINJSKI “ŽANDAR”

Danas je kao “petrinjski žandar”. Nekako je u njega ušao duh i energija građanskog aktivizma. Kad vidi neki problem, odmah uzima telefon i naziva odgovorne koji bi trebali riješiti stvar. I uspijeva u tome.

A ta Petrinja koju taj čovjek neizmjerno voli u kojoj se rodio, proveo cijeli život i koju će s onog drugog svijeta jednog dana gledati s padina Generalovog brega i groblja sv. Bendikt, u njegovim očima i razmišljanjima ima lijepu budućnost. Mišljenja je da će se cijeli grad izgraditi i postati pravo mjesto za život njegovih unuka, a da će jednom ljudi napraviti most preko Kupe od autoceste Zagreb Sisak kod Mošćenice i produžiti tu auto cestu prema granici s Bosnom i Hercegovinom koja će, kad tad ući u Europsku uniju.

I onda bi se mogla ta Banovina ponovo napuniti ljudima i srećom. Mogli bi ju prepoznati kao današnji Gorski Kotar ili Zagorje, krajolik čiste prirode i velikih stambenih i turističkih mogućnosti. Jednog dana sve će biti lijepo – uvjeren je Toto.

STARI “RATNI” DRUG

Antun Petračić Toto je kolega. Stari “ratni” drug iz mnogih novinarskih situacija, zgoda i nezgoda koje smo zajedno prošli kroz niz godina iza nas. Naravno, da njegov rođendan, tih velikih 82 na leđima, koje nažalost, ne doživi puno ljudi, zaslužuje priču na portalu Evo priče. Jer Toto je prijatelj i legenda.

A kako ostati zdrav i dugo živjeti? Umjerena prehrana u starijoj dobi. Puno kretanja. Razgovora. Dnevnog svjetla. Čaj s medom i propolisom u njemu. I jedna jabuka svaki dan. To je ona koja tjera doktora van.
Miroslav Šantek Cobra