GDJE JE FEŠTA STARIH SISAČKIH ROCKERA?
Čovjek za pultom recepcije hotela Panonija u Sisku je pokazao rukom prema staklenim vratima sale iza kojih je dolazio glasan zvuk razgovora ljudi. Odmah pored vrata, postavljena je glazbena oprema, instrumenti “uštekani” u struju i spremni za svirku. Za stolovima su sjedila lica lokalnih ljudi koji su prije pola i više stoljeća gradila sisačku rock scenu i koja su se ove subote 15. veljače, odazvala na druženje u dvoranu hotela.
SVE IH JE NA OVO MJESTO POZVAO MIRO DIMIĆ. On je čovjek neupitne energije i volje za očuvanjem duha rocka koji je itekako bio od samih svojih početaka prisutan i na sisačkim ulicama i čovjek koji jednostavno ne želi da se te stvari, događaji, ljudi, bendovi i sve te doživljene zgode i nezgode zaborave i nestanu kao da ih nikad nije bilo. Dimić je i sam bio dio te scene, bubnjar i rocker, a također i istraživač, zapisivač i povjesničar ovog fenomena kojeg je i ovjekovječio i ukoričio u knjigu koju je nazvao “Trenutak koji čekam”. Ona je u ovom trenutku svojevrsna biblija sisačkog rocka u kojoj je zabilježena povijest i mnogi bendovi i muzičari koji su se bavili ovom zaraznom stvari zvanom – rock.
OVO JE VEĆ ČETVRTO DRUŽENJE U NJEGOVOJ ORGANIZACIJI. Nije mu teško nazivati ljude, nagovarati ih, organizirati smještaj i vrijeme. Sve to radi iz ljubavi, a iz godine u godinu, njegova vizija sve više raste. Ove godine, čak četrdesetak ljudi se odazvalo na neformano druženje subotnje večeri. Prije samog okupljanja, s prvim sisačkim zimskim sumrakom, originalni članovi legendarne grupe VIS DIJAMANTI su se okupili ispred zgrade na kojoj je njima u čast i spomen postavljena spomen ploča. Malo gradova se može pohvaliti ovakvim obilježjima.Oni su se oformili na ovaj datum prije točno 63 godine.
DIMIĆ NIKAD U SVOJIM JAVNIM NASTUPIMA NE ZABORAVLJA SPOMENUTI JOSIPA JOJU KEREPA. Za Joju kaže da je on alfa i omega sisačkog rocka i čovjek koji je zaslužan da je Sisak tog doba – početkom šezdesetih postao rock grad. U to vrijeme Jugoslavija je bila komunistička zemlja, ali daleko od željezne zavjese i utjecaja SSSR-a i svih zabrana koje su mnoge države takvog sustava imale. Ovdje se svirao zapadnjački plesni, zarazni, divlji zvuk kao i u Americi ili Britaniji. Joja je danas na drugom svijetu, ali vatra rocka koju je upalio na ovim prostorima i dalje živi.
KAKO TO VEĆ BIVA NA OVAKVIM OKUPLJANJIMA, mada nisu više onako mladi i poletni kao prije puno godina, vrela krv još uvijek teče u ovim ljudima i čim su malo porazgovarali, polili koju čašicu, večerali, odmah su se bacili na svirku. Tako se na toj pozornici stalno mijenjala postava i stvarali se bendovi koji bi se svi mogli sabiti pod imenom: Nikad skupa. Neka ostane zapisano da je sve krenulo ove večeri uz ritam električne gitare i obrade starog hita Tine Turner – Rollin On The River.
OVA VEČER JE JUBILARNA I PO DOLASKU “PETORICE VELIČANSTVENIH” -izvornih članova VIS DIJAMANATA ( Josip Joža Peternel, Zvonimir Zvona Kozačinski, Zvonko Javornički, Stanko Nikolić Cvik, i Ivica Galeković ) koji su 15. veljače 1962. počeli svirati rock u Sisku. Prije samih The Rolling Stonesa. I oni su ove večeri se izmješali s drugim glazbenicama na pozornici, ali cijela ova večer je bila u znaku najstarijeg sisačkog rockera – Josipa Jože Peternela.
JOSIP JOŽA PETERNEL IMA 83 GODINE ŽIVOTA IZA SEBE I SAKSOFON U RUKAMA. Dolazi do benda koji je već usred svirke, bez problema “hvata” melodiju koju svira i pridružuje im se svojim solističkim bravurama. Njegovo tijelo jest pritisnuto nagomilanim godinama, ali žar u očima i duh rocka dok svira je kao nekad. Čovjek je jednostavno legenda. Imao je i svoje posebne solističke točke uz gromoglasan aplauz.
PETERNEL PRIČA O SVOJIM POČECIMA. On je jedan od rijetkih iz tog doba koji je završio muzičku školu. Ima dobar sluh i iskustvo sviranja u limenoj glazbi, a svemu je kriva jedna šetnja sisačkom Drugom ulicom. Iz podruma, skladišta pekare, začuo je zvuk gitara. Netko je dolje svirao rock. Netko je stavarao čaroliju. Čula se melodija grupe The Shadows koja je tada harala svijetom. Spustio se u podrum i ugledao tri mladića kako sviraju gitare. Bili su to Josip Joja Kerep, Zvonimir Zvona Kozačinski i Leonard Leo Mikšić. Upitao ih je može li im se pridružiti i tako je upaljena vatra rocka.
JOŽA JE KOVINOTOKAR. Radio je u alatnici brodoremonta. Čista rock priča. Živio je i od sviranja na sprovodima. I naravno, to zlatno doba njegovog života od rocka s Dijamantima. Kako su se oformili, već ubrzo su navježbali mnoge stvari i imali prve gaže. Posla je bilo puno. Mjesta za svirku također. Ali morao si biti dobar, a oni su to bili. Sisak, Kostajnica, Petrinja, Glina, Zagreb, sva obližnja mjesta su upoznala njihovu svirku. I puno dalje do morske obale na Pelješac i mnoga mjesta koja i danas žive u njegovom sjećanju.
NAMUČILI SMO SE I BILI SIROTINJA, ALI U SIROTINJI SE I PALI ISKRA ROCKA – kaže Joža. Deset godina je trajao njihov put. Bezbrojne svirke, tisuće autograma, velika popularnost, ali i neminovan kraj jednog dana. Život sve odnese na neku drugu stranu. Joža je pazio i vodio brigu da ostanu neke fotografije iza njih, neki dokaz njihovog postojanja, a kad su se razišli, vremenom je osjetio tugu i sjetu. I danas, kako kaže, baš kao i svo to vrijeme koje je proteklo ispod sisačkih mostova i nestalo u vječnosti živi u njemu. Dijamanti u njemu nikad nisu umrli. A ni rock. I danas, baš kao i prije puno desetljeća najviše voli poslušati THe Beatles i The Rolling Stones. Nema od njih bolji – veli.
SURAĐIVAO JE NA MNOGOBROJNIM SVIRKAMA S MNOGIM SISAČKIM GLAZBENICIMA, ali i petrinjskim. Spominje prijatelja Vilka Franjića – “Đibu” s kojim je proveo dva mjeseca nezaboravne svirke na Bledu u Sloveniji. Kaže da je tužan što mnogih ljudi više nema na životu, ali i dalje se drži glavom iznad površine vode i hvali ovu inicijativu Mire Dimića za godišnjim okupljanjima starih prijatelja i braće po oružju na “Susretima generacija”.
I TAKO SE “PRAŠIO” ROCK UŽIVO U SUBOTNJOJ VEČERI. Uz obilje smijeha, veselja, razgovora, plesa, svirke i pjesme, vremešni rockeri su profeštali tu noć. Dimić se telefonski javio sutradan. Kaže da je bilo nevjerojatno pozitivno i dobro i da je prava rock energija strujila hotelom Panonija. Veli i da ga je zaboljela stražnjica od višesatnog sjedenja za bubnjem i sviranjem, ali mu nije žao. Ekipa se razišla u jedan ujutro. Jedva čeka iduće okupljanje.
Miroslav Šantek Cobra