NE MOŽETE PROĆI KROZ SREDIŠTE PETRINJE, A DA NE UGLEDATE TO VELIKO GRADILIŠTE U GUNDULIĆEVOJ ULICI. Tamo gdje je nekad, starijim Petrinjcima koji su prije Domovinskog rata svoje osnovne školske korake i znanja upijali u OŠ Artura Turkulina, a nakon rata u modernoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj pod imenom 1.OŠ, danas se obnavlja izvorni izgled te kulturno gledano neprocjenjive vrijednosti zgrade, koja je zauvijek napustila područje školstva jer je preko puta nje izgrađeno moderno i velebno zdanje današnje 1.OŠ. Što će se u njoj nalaziti? Odgovor smo potražili par stotina metara niže, sjevernije i pronašli ga usred kontejnera.
ANTE MRGAN JE RAVNATELJ GRADSKE KNJIŽNICE I ČITAONICE PETRINJA. Kao i svakog dana,već godinama sjedi u kontejneru na Trgu kulture – novonasatalom mjestu nakon potresa na parkiralištima ispred zgrade rukometnog igrališta. Tu se, u tim metalnim kontejnerima nalazi sva vrijedna knjižna građa Petrinje, a nakon svih tih neizvjesnih, teških, sivih i zabrinutih dana, dolazi svjetlo. I to vrlo jako svjetlo. Ante kaže – ispred nas je ružičasto vrijeme. Za portal Evo priče – ispričao je svoju priču koja će zanimati sve građane.
SPASILI SMO SVE ŠTO SMO MOGLI
PRIJE POTRESA SMO DESETLJEĆIMA BILI SMJEŠTENI NA KATU HRVATSKOG DOMA. Tu smo i nastradali. Potres je teško oštetio zgradu, prekinuo sav rad u njoj, a samim tim i rad naše knjižnice. Srećom, nitko od djelatnika nije nastradao, svi smo ostali živi i zdravi, ali bez onog čime se bavimo. Sve naše knjige. Čak 40 tona knjiga je ostalo zarobljeno u tim raspuknutim zidovima. Bilo je to vrijeme kaosa i neizvjesne budućnosti, ali mi smo čvrsto odlučili ostati u Petrinji i krenuti u akciju spašavanja knjiga.
ULAZILI SMO U RUŠEVNO ZDANJE S KACIGAMA NA GLAVAMA I BRZO PAKOVALI KNJIGE I IZNAŠALI IH NA SIGURNO. Ali što je tu bilo sigurno? Trebao nam je prostor za smještaj tolikog broja knjiga, a i za sve nas, a čitav i siguran prostor u Petrinji je tada bilo nemoguće pronaći. No, počele su stizati donacije u obliku kontejnera od strane Države i raznih donatora, a bilo je i ljudi koji su, onako, od srca donirali manje novčane iznose, samo da knjižnica opet bude u funkciji, pa ma kako izgledala. Prihvatili smo taj život u kontejnerima, znali smo da će biti privremen, a najvažnije je bilo da građani u tim teškim trenucima, oni koji su ostali, mogu čitajući otploviti negdje daleko od tih svakodnevnih ozbiljnih životnih briga.
MOJ PRIJATELJ ĐURO PRILJEVA JE DAO IDEJU ZA IME. U jednom rarzgovoru, rekao je da kad je već Petrinja do rata imala zgradu pored stare tvornice Gavrilović na kojoj je pisala parola – Prva hrvatska tvornica salame, može se i ov nazvati Prva hrvatska kontejnerska knjižnica. I tako je to i nastalo. Možda i nije samo prva hrvatska, možda je i puno šire, ali trebalo je samo 98 dana od potresa da se sve te stvari poslože na svoje mjesto i da ponovo otvorimo svoja vrata. I ljudi su počeli dolaziti. Uvijek je bilo preko tisuću aktivnih korisnika, a to je velik broj, pogotovo za ono postpotresno doba. I tada i danas, ljudi najviše čitaju beletristiku, Krimiće najviše.
TRAŽENJE NOVE LOKACIJE
PUNO GODINA PRIJE SAMOG POTRESA, POČELI SMO TRAŽITI LOKACIJU ZA KNJIŽNICU. Da se razumijemo, ja sam svoju mladost i život ostavio radeći u Hrvatskom domu još od prije rata i drago mi je da je danas Hrvatski dom potpuno obnovljen i sada siguran protiv potresa i sličnih nevolja, ali nama je oduvijek tebalo više prostora za naše aktivnosti. Gore je bilo pomalo pretijesno. Prije desetak godina u oko nam je upala stara gradska klaonica pored Kupe. Zgrada je bila prazna, tamo je Komunalac imao neke svoje prostore, ali sam izgled te industrijske tvorničke zgrade je bio izuzetno primamljiv s neusporedivo više prostora.
NAŠE ŽELJE SU “UPALILE”. Barem smo tako mislili na početku. Te ideje smo prenijeli tadašnjim gradskim vlastima, one su bile čak i prihvaćene i skoro da je i došlo do realizacije, ali nije. Zašto nije, na to mi nismo mogli utjecati ni u kom smislu. Sve su to odlučivale vlasti. Poslije je došao i potres, pa smjena gradske vlasti i mislili smo da više nemamo nade već da čekamo nešto da se dogodi samo od sebe. A onda su polako, stvari se počele događati u boljem svjetlu.
SADA VIDIMO DA JE TA STARA KLAONICA POSTALA CENTAR ZA MLADE LAURA. I to mi je jako drago da se ta zgrada od one ruine pretvorila u moderno zdanje gdje će se okupljati petrinjska mladost. To doista znači da se Petrinja obnavlja i obogaćuje novim sadržajima. A gdje smo mi tu? Nakon rada u kontejnerima, gdje nas je trenutno šestero zaposlenih i nakon brojnih kulturnih događanja koje smo organizirali i na suncu i kiši, vrućini i hladnoći ispred naših vrata i nakon što se već vlaga počinje probijati krou zidove i polako nagrizati knjige , stigla je sjajna vijest. Saznali smo za novi prostor koji je u skladu s našim potrebama i koji će donijeti poboljšanje kulturnog života Petrinje.
U IŠČEKIVANJU NOVOG DOBA
SISAČKO – MOSLAVAČKA ŽUPANIJA, GDJE GOD JE KRENULA U OBNOVU ILI GRADNJU – SVE JE ODRADILA. To je činjenica. Ti ljudi kad krenu ne staju, pa samim tim uopće ni najmanje ne sumnjam da će vrlo brzo naše kontejnerske muke prestati i da ćemo se naći u potpuno novom prostoru. Naime, SMŽ je graditelj svega što ima veze sa školama, a kako je ovdje bila škola, odlučili su potpuno obnoviti tu zgradu i jedan dio dati nama na korištenje. Sve ide brzo i dobro. Komunikacija sa samim vrhom županije – od župana Ivana Celjaka i zamjenika Mihaela Jurića i njihovog tima s Darjanom Vlahovom, pročelnikom Upravnog odjela Sisačko – moslavačke županije za gospodarstvo, investicije, razvojne projekte i fondove EU s kojim sam u kontaktu i bio sam nazočan na puno sastanaka u vezi gradnje, a naravno i vrh Grada Petrinje s gradonačelnicom Magdalenom Komes čvrsto stoji uz ovaj projekt.
SVI ZNAMO DA JE OVA ZGRADA NEPROCJENIVE VRIJEDNOSTI i da je na njenoj pripremi obnove posao odradio Konzervatorski odjel u Sisku, a ono što građani možda ne znaju, osim Gradske knjižnice, u zgradu će kao stanari “useliti” i Gradska limena glazba Petrinja, HPD Slavulj Petrinja i Glazbena škola Fran Lhotka, Područni odjel Petrinja.
NAŠ PROSTOR ĆE BITI U PRIZEMLJU. Sada imamo na raspolaganju čak 1000 kvadrata. Za usporedbu, u Hrvatskom domu imali smo 270 kvadrata i to je neuporedivo više. Ulaz u knjižnicu će biti iz dvorišta, znači kako se nekad ulazilo u školu kroz ona staklena vrata, a sam prostor će biti moderno opremljen. To znači da osim prostora za knjige, središtem će dominirati višenamjenska dvorana sa 80 mjesta, a koja će služiti za promocije novih knjiga, konferencije i slične stvari. Tu su i studijska čitaonica, čitaonica periodike, multimedijski odjel….
RADOSNI SMO JER SMO UPRAVO OD MINSTARSTVA KULTURE I MEDIJA DOBILI 200 TISUĆA EURA. To je namjenski novac koji će se upotrijebiti za opremanje novog prostora s policama i namještajem. Radujem se tome, svim tim novinama koje su sada već gotova stvar, zgrada će se uskoro otvoriti, a onda nas čeka puno posla. Treba sve to preseliti, ponovo popisati, unijeti u računala i osposobiti prostor za korisnike. Ali sve su to slatke muke. Mi znamo da idemo u prostor kakav Petrinja nikad nije imala i s kojim će se moći nadaleko ponositi.
NA KRAJU MORAM REĆI da ćemo i dalje raditi na promociji domaćih autora i sve što se bude objavljivalo iz Petrinje i okolice, ulazit će u tu zavičajnu zbirku jer to je kulturna vrijednost ovog grada i njegovi ljudi koji se bave umjetnošću. To je ono što će ostati iza nas. A i nove tehnologije koje su ušle u svakodnevni život nas upućuju i na druge pravce. Recimo i vaša stranica Evo priče sa autorskim tekstovima je vrlo jedinstvena u Petrinji i trebala bi se naći u zavičajnoj zbirci građe u ovom slučaju elektroničke i internetske. U svakom slučaju, naš mali tim, kojeg ćemo zbog opsega posla morati povećati je spreman na novi život i kad dođe vrijeme otvorenja novog prostora,ovim putem pozivam sve građane da nas posjete i budu dio naše zajednice.
Miroslav Šantek Cobra