50 GODINA ŽIVOTA JE I PUNO I MALO. U tom dobu čovjek postane mirniji,zreliji,ispunjeniji i doista počne uživati u životu. Nažalost, s druge strane priče, puno ljudi ne doživi tu obljetnicu, a oni koji je dožive, obično imaju na pameti zdravlje. U tim godinama, čovjek shvati da je zdravlje najvažnije.
NEDAVNO JE ŽELIMIR JAKOPOVIĆ PROSLAVIO POLA STOLJEĆA ŽIVOTA. Ali on nije zdrav. Naprotiv, u njegovom životu je zdravlje vrlo ugroženo i to u velikoj mjeri. Preživio je teški infarkt koji je ostavio trajne posljedice. Dijabetičar je. Povišen mu je tlak. Ima problema s kralježnicom, kostima. Dijagnosticiran mu je PTSP. Pije dnevno 23 tablete. Obilazi liječnike i nada se nekom umirovljenju jer mu se stanje ne popravlja.
ŽELIMIR JAKOPOVIĆ je rođeni Petrinjac iz kvarta Majdanci. Jedan od heroja Domovinskog rata. Jedan od najmlađih hrvatskih branitelja uopće. U Petrinji i SMŽ sigurno najmlađi, a možda i u Hrvatskoj. Imao je samo 16,5 godina kad je krenuo u rat za slobodu Hrvatske. Bio je toliko mlad da su ga uporno pokušavali spriječiti u tom naumu, ali on nije odustajao. Prošao je mnoga ratišta, vratio se živ i zdrav u oslobođenu Petrinju i život je bio ispred njega. Ni na kraj pameti mu nije bilo da se umirovi. Danas je od svega toga ostalo samo sjećanje i bolest.
ŽELIMIR ŽIVI SA SUPRUGOM KRISTINOM u maloj kući u petrinjskoj Malinovoj ulici. U njoj se neprestano oštro glasa kujica Boni – čuvarica doma, a najveća sreća i blago ovog bračnog para je njihov sin Karlo koji studira u Rijeci i često dođe u posjet roditeljima. Karlo je 22 – godišnjak i jedan od pripadnika mladih koji su budućnost ove zemlje jer je izrazito uspješan u studiju i pred njim se smiješi odlična poslovna karijera, a sebe vidi u Hrvatskoj,mada bi bez problema mogao raditi bilo gdje u EU i biti dobro plaćen, čim uskoro završi školovanje.
SAMA ČINJENICA DA JE ŽELIMIR NAJMLAĐI HRVATSKI BRANITELJ je bila dovoljna da svoju životnu priču ispriča građanima koji o tome ne znaju ništa. A njegova priča počinje početkom devedesetih kad se u Hrvatskoj događaju promjene koje će dovesti do Republike Hrvatske koja danas postoji i za koju se prolilo puno krvi. No, on je bio samo srednjoškolac, simpatizer tih promjena i u doba kad su se stvari počele ozbiljno zaoštravati krajem 1990., spoznao je svoj put. Ustvari, bio je još uvijek dijete.
NA BRUTALAN NAČIN JE OSJETIO RAT KOJI SE SPREMAO IZ UGLA. U školskom razredu mesara kojem je pripadao, kad se dogodio incident napada na Policijsku postaju Petrinja i dolaska hrvatskih specijalaca, dvojica njegovih školskih kolega su ga zaskočili u razredu. Kaže da mu jedan s leđa prekrio glavu četničkom zastavom, a drugi ga šakom udario u glavu. I da su mu još posprdno govorili kako će i on biti “specijalac”. Nisu ni slutili da će se to, ustvari i dogoditi.
U LJETO 1991. U PETRINJI RAT JE VEĆ POČINJAO. Tog Lovrenčeva. Želimir je u gradskom parku kupio hrvatsku zastavu, ogrnuo se njom i hodao, ali odmah i dobio dobronamjerne savjete da ne hoda samo tako kroz gomilu ljudi jer može dobiti i nož u leđa. Počeo je odlaziti na kupski most kod Bresta, gdje su bile straže Zbora narodne garde, a jedan od njih Zlatko Brodarac je u razgovoru rekao kako bi bilo dobro imati i hrvatsku zastavu na mostu, a Želimir je zatim otišao kući, donio ju, popeo se s kolegom na željezne lukove i na sredini mosta ju objesili.
POKUŠAVAO SE PRIJAVLJIVATI U ZNG, ali kad su vidjeli da je maloljetan, nisu ga htjeli primiti, ali on je bio uporan. Na kraju su ga prihvatili u svoje redove i bez oružja je čuvao stražu kod Srednje škole Petrinja gdje je petrinjski ZNG bio stacioniran, ali sve je to trajalo kratko. Vrlo brzo je rat počeo žestoko ostavljati tragove. Došao je 2. rujan i napad na Petrinju. Granate su počele padati oko njih. Snajperisti su ih gađali. Tenkovi su izašli u grad i pucali na civilne objekte i položaje garde kod starog Gavrilovića. Kad je pogođen krov škole koji se zapalio, pretrčao je iza općine kroz livade i dvorišta do Restorana Gavrilović.
ALI TAMO JE TEK MOGAO POGINUTI jer je neprijatelj opkolio restoran. Ušli su u njega i počeli pucati kroz hodnik, ali nisu imali hrabrosti ući dalje. U restoranu je bilo nekoliko gardista slabo naoružanih i dosta civila, a jedna šestogodišnja djevojčica je počela plakati i vikati pa su se i četnici povukli. Nisu htjeli riskirati i otišli su i povukli se. I tako je već 15. rujna bio i uniformi i s oružjem. Nije imao ni 17 godina. Život mu se pretvorio u rat. U duge godine rata.
RATNI PUT GA VODI U RAKETNU BAZU ŽAŽINA, gdje je čuvao stražu i odlazio i do Male Gorice i Bresta. Kad je vidio da je most srušen, s njim je u virovima Kupe nestala i njegova zastava. Poslije je bio i u selu Petrovec gdje se nalazilo zapovjedništvo, a razmišljao je i u odlasku u izviđačku satniju, ali je nešto prelomilo i odlazi u HOS i završava u Slavoniji kod Županje. Do tad već dolazi Unprofor i rat se preselio velikim dijelom u susjednu Bosnu i Hercegovinu i odbio je s HOS-om ići ratovati u Bosnu. Ne mogu ići tamo, kad je moja Petrinja okupirana – rekao je i vratio se u svoj kraj. A i majka se brinula za njega i htjela je da bude negdje u blizini.
TU SE PRIKLJUČUJE 57. BATALJONU MARIJAN CELJAK IZ SISKA. S njima prolazi položaje Vurota i Komareva, a onda se vraća u 12. domobransku piukovniju i postaje miner, a onda mu dolazi poziv “za odsluženje vojnog roka”, a to bi značilo da se mora skinuti i ići na odsluženje, ali su se zauzeli za njega i to spriječili i ostavili ga u ratnim postrojbama na zadacima motrenja do 18 rođendana. A poslije toga je bio miner na području Mokrica, Šestanj brda, Pribilović brda. Ali sve to nije bilo dovoljno za njega. Pravi rat je počeo kad je otišao u Specijalnu jedinici policiju “Ose”. Bilo je to 1.9.1994.
SA “OSAMA” SE SUSREO GODINU DANA PRIJE U VRIJEME PRIJE AKCIJE “MASLENICA” kad se kao maloljetan prijavio i kaže da mu je tadašnji zapovjednik Sašo Smiljanić rekao: Mlad si ti, stigneš ti još poginuti. Ali, eto, iduće godine, Želimir je postao pripadnik te jedinice i prošao od Slavonije, Karlovca, Turnja, Velebita…. Bljesak i Oluja. Dočekao je i slobodnu Petrinju, a na granici kod prijelaza Maljevac te 1995 u kasnu jesen se skinuo. Kad je odlazio, predložili su mu da ostane još neko vrijeme s njima i da se umirovi, ali on nije htio. Bio sam mlad – nisam ni razmišljao o mirovini. Htio sam ići raditi – veli Želimir.
I TAKO JE U TO POSTRATNO VRIJEME U PETRINJI PRVO KONOBARIO, a zatim se počeo baviti mesarijom u tvornici, a poslije i na drugim mjestima i u trgovačkim centrima. Godine su prolazile, a zdravlje mu je postajalo sve lošije. Prvo je postao dijabetičar, a onda mu je stradala kičma, a nakon toga teški infarkt koji ga je skoro ubio.Eksplodirala mu je aorta. Danas je aorta promjera 5 centimetara i čeka ga ponovo operacija i ugradnja srčanog zaliska. Nakon toga mora i na operaciju kičme. Operirao je bruh. Pukla mu je slezena i dobio je sepsu koju je preživio.. Danas već tri godine je na bolovanju i čeka hoće li proći njegov zahtjev za umirovljenje. U međuvremenu je dobio status RVI na bolest PTSP. Teška vremena neizvjesnosti su i dalje ispred njega. I svakodnevna ogromna količina tableta.
POSLIJE “OLUJE”,nakon više godina, vozio se autom iz smjera Bosne prema Perinji i ispred dućana u selu Blinja,ugledao poznato lice. Bio je to njegov “školski kolega” kojeg od 1991. nije vidio. Onaj koji ga je šakom udario u lice. Stao je, izišao iz auta i prišao mu. Prošle su godine, rat je završio. On je bio pobjednik, Hrvatska je stvorena i bila slobodna. Nisu mu trebali nikakvi problemi. Otišao je u dućan, kupio pivo i dao mu ga. I rekao mu – Popi pivo sa “specijalcem”.
ŽELIMIR KAŽE DA JE UTOPIST. Bio je mlad. Dao je sebe za Hrvatsku. I ima želju koja njemu osobno puno znači. On je kupio hrvatsku zastavu 1991. i postavio je na kupski most. Zastava je nestala u vodi,a tisuće ljudi su prošli ispod nje. Zarekao se da je više neće kupiti. A želi je. Cijelo vrijeme je svima govorio da želi da mu ta Hrvatska ili Grad Petrinja donese zastavu, ali ga je malo tko shvatio. Nikad je nije dobio. Njegovi ratni prijatelji polako odlaze na onaj drugi svijet. Šokiralo ga je kad je nedavno umro Hrvoje Vidnić. Njemu su uvijek u mislima.
Miroslav Šantek Cobra