PRVO SU DOŠLI KONZERVATORI. Postavljali su ljestve na raspuknuto pročelje stare kuće u središtu Petrinje. Na kućnom broju sedam u Turkulinovoj ulici,tik prekoputa Trga hrvatskih branitelja nalazila se jedna od onih starih kuća raskošno izgrađenih prošlog stoljeća. Ova je iz 1906. i proslavila je 115 rođendana, sve dok ju potres nije smrtno ranio.
KUCKALI SU MALIM ČEKIĆIMA PO FASADI. Uzimali su originalne uzorke zgrade iz doba njenog rođenja. Ono što prolaznici obično ne vide kad hodaju ispod takvih zdanja su puno malih ukrasnih detalja, prava mala građevinska umjetnost, koju su konzervatori popisali, fotografirali, skinuli i pohranili na sigurna mjesta. Kad su otišli, slijedila je sigurna smrt starih zidova obilježenih crvenom oznakom oštećenja i predviđenim za potpuno uklanjanje.
HAMIL HALILOVIĆ JE STIGAO IZ SARAJEVA. Tog proljeća 2021. bio je 62 – godišnji profesionalac, čovjek s iskustvom rada u uklanjanju zgrada i objekata svih vrsta i oblika i poslan specijalno u Petrinju na uklanjanje ruševina. Stigao je sa svojim čudovišnim strojem. Teška građevinska mašina vrhunskog učinka koja nosi na sebi čekić i škare s rukom visokom 23 metra, pokreće ju visokoturažni diesel motor od 300 konja, američke proizvodnje marke Caterpillar, ukazala se usred Turkulinove ulice. Izgledala je kao neki čelični zmaj koji strpljivo, uporno i djelotvorno “gricka” zidove kuće i lomi ju u oblaku prašine i šute.
HAMIL JE OBAVIO POSAO. Otkidao je dio po dio kuće i potpuno ju je razgrađivao. Svako malo, komad bi završio na tlu u oblaku neprozirne, guste prašine, a u jednom trenutku se ukazao i žalostan prizor. Stanar na katu je svoje kapute ostavio obješene na zid. Nije imao ormare, već su sve stvari visjele s čavala zakucanih o zid, a između njih, usred rušenja, na trenutak se ukazao i hrvatski barjak. Kao da je pravi armagedon zahvatio Petrinju i činilo se kao da je ovo potpuni krah i kraj i da se nikad više Petrinja neće oporaviti i izgraditi.
AKO SE VRATIMO U PROŠLOST, onoliko daleko koliko još ima živih Petrinjaca – a ima ih, koji su danas ljudi srednje i starije životne dobi – oni su živi svjedoci koji mogu potvrditi da se u toj kući sedamdesetih godina sigurno nalazio poštanski ured. “Stara pošta” – tako i danas Petrinjci nazivaju tu kuću u kojoj su se udarali pečati na pisma i pošiljke koje su putovale u daljinu, sve dok se pošta nije preselila par stotina metara dalje s druge strane ulice, gdje se i danas nalazi.
ONO ŠTO JE SASVIM SIGURNO POZNATIJE MNOGIM GRAĐANIMA je to da su se do samog potresa u kući nalazile prostorije Gradskog društva Crvenog križa Petrinja. U tim prostorijama se prikupilo bezbroj litara krvi od dobrovoljnih davatelja koji su se uvijek odazivali na poziv. Čekali bi u starom hodniku u prizemlju pored stepenica koje vode na kat kuće (koji je u jednom trenutku i doživio požar) i ulazili u veliku sobu pored same ceste i tu davali krv, a poslije se u susjednoj prostoriji počastili obilnim mesnim narescima, sokovima ili čašom crnog vina. Mada je zgrada bila stara i neodržavane fasade i loših šansi u susretu s mogućim potresom, kroz ove sobe je uvijek kolala dobra i topla energija.
A ONDA SU SE TI STROJEVI “GRICKALICE” rasprostrli po cijelom gradu i uklanjali mjesecima mnoge građevine koje su u potresu bile toliko oštećene da ih se moralo potpuno ukloniti, a kad su završili posao – nestali su. Došlo je vrijeme priprema dokumentacija, izrade projekata, traženja izvođača i u konačnici početka građenja od nule. Iznova. Dugo je u samom središtu grada, proces obnove stare jezgre bio u najvećoj mjeri na Trgu dr. Franje Tuđmana i Nazorovoj ulici. A onda se odjednom ukazala zaštitna ograda, nova građevinska dizalica i radnici sa zaštitnim kacigama na glavama. Turkulinova 7 se ponovo počela rađati.
DANAS OVO ZDANJE RASTE U VISINU. Došlo je skoro do postavljanja krova i vanjski građevinski radovi će se uskoro završiti. Naravno da prolaznici prate što se događa i što se obnavlja i svakog raduje da se “Stara pošta” ili “Crveni križ” ponovo vraća u život. Može se vidjeti kako se u zidove kuće ubacuju željezne armature u velikoj količini, nešto što stara kuća nije imala, niti je mogla ni zamisliti ovakvo protupotresno ojačanje. Zgrada kad se završi, uljepšat će ovaj dio te “Nove Petrinje” i više nikad neće biti potrebe za dolazak Hamila i njegovog stroja. A on je danas, možda završio u zasluženoj mirovini i sada hoda ulicama Sarajeva. Žena i sin viču na mene da je dosta i da idem u penziju, ali ja se osjećam da mogu još raditi – rekao je prije četiri godine u potresnoj apokalipsi Petrinje grada.
Miroslav Šantek Cobra