PAR STOTINA METARA ZAPADNO OD šarenih kontejnera petrinjskog Centra novog života, tamo gdje se teren počinje lagano uspinjati prema brdima koja nadvisuju grad, u jednoj garaži, dobro skriven i čuvan od petrinjskih kiša, vlage, studeni i snijega – živi jedan bijeli automobil koji kad se vrijeme popravi i zatopli, a ceste postanu suhe, naglo uz gromoglasan zvuk oživi i krene u vožnju gradom.
NE MOŽETE GA NE PRIMJETITI – niti parkiranog uz cestu, a još manje ako kraj vas projuri. Bijel kao snijeg, za današnje tehničke karakteristike automobila – premali i preuzak, a opet s tako puno godina na limenim leđima u jako dobrom stanju. Kad bi ga detaljno pregledali, dali bi mu ocjenu 9 od 10. Limarija i motor su u odličnom stanju, a proizveden je u pogonima Crvene zastave, davne 1977. godine. Da – taj automobil ima čak 48 godina.
ČETIRI BRZINE I RIKVERC, 750 KUBIKA 25 KONJSKIH SNAGA, 17 KILOVATA I ZADNJI POGON – osam litara potrošnje benzina, uzak prostor, klima uređaj s obje strane u vidu leptir prozorčića na vratima i nimalo elektronike na kokpitu, ništa ne svijetli, ništa ne odvlači pažnju pri vožnji, jako trese i dosta se čuje mašina i treba malo vremena da se čovjek navikne na malo fizički jače ubacivanje u brzinu od današnjih strojeva. To je Zastava 750 – u narodu oduvijek zvana – “fićo”.
VLASNIK FIĆE JE IVAN BUGARIN. Tek mu je 28 godina – 20 manje od njegovog limenog ljubimca. Ivan za svakodnevni kruh zarađuje u metropoli na poslovima komunikacija u tvrki Erricson Nikola Tesla, a i nogometaš je u NK Sloga iz Hrastovice pored Petrinje. Zaljubljenik je u stara oldtimer vozila i poželio je i sam posjedovati jedno iz davno prohujalih vremena. Službeno, svakodnevno vozi budućeg oldtimera – Škodu Octaviu iz 2000. godine, a fićo mu je davna i dosta dugo neispunjena želja.
GODINU I POL DANA GA JE TRAŽIO po oglasnicima, sve dok “nije naletio”. Prije dvije godine kupio ga je od vlasnika iz Dugog Sela koji ga je imao godinu dana, a fićo potječe iz Slavonskog Broda, gdje ga je jedan autolimar restaurirao i prodao. Ivan je jako zadovoljan tom kupovinom. -Ipak je to ikona ovih prostora, legendarni auto kojeg je sve teže pronaći u ovako dobrom stanju i u tom trenutku mi se sve poklopilo. Odmah sam ga kupio i nisam požalio. Fićo je sada moj i trudim se da ga čuvam koliko god mogu. – veli Ivan.
VOZIM GA SAMO JA – ne dam nikome drugome, a rado provozam svakoga s njim. Tako su njegove vrline i unutrašnjost upoznali mnogi moji prijatelji i poznanici i svi su oduševljeni s njim. Za njegovo zdravlje, kada nešto malo oboli, brine se majstor Jurković koji obožava ovaj auto. U dvije godine prešao je samo 500 kilometara, a Siščani su ga mogli vidjeti jer je bio izložen i okićen u Sisku u Rimskoj ulici u sklopu Adventa u novom prostoru koji je izgradila Sisačko – moslavačka župnija u odgojno-obrazovnom i kulturnom centru.
NA TISUĆE FOTOGRAFIJA SE ukazao u to doba jer je bio izrazita atrakcija i mnogi su se slikali pored njega. Najviše mala djeca koja ga obožavaju. I stariji ljudi su ga zagledali i prisjećali se svoje mladosti, a ja sam svaki drugi dan dolazio obići ga, čim bi mi posao i obveze to dopuštali. Znam da uvijek ima i onih vandala koji iz obijesti i bez ikakvog razloga uništavaju sve pred sobom, tako je i fići stradao jedan brisač. Netko ga je otkinuo. Ali nema veze – idemo dalje. Fićo je i dalje živ i zdrav. Naravno, ako ga netko želi za uveličavanje svadbe – neka se javi.
NAJDUŽU VOŽNJU IMAO JE IZ ZAGREBA DO PETRINJE. Bili su u to doba radovi na autocesti Zagreb – Sisak i brzina je bila na većini cesta bitno smanjena, tako da sam se i ja uključio u promet i potegao najviše što se moglo. Dakle na ravnini autoceste uz gromoglasan zvuk i trešnju – moj fićo je dostigao maksimum – 95 kilometara na sat. Potpuno je drugi osjećaj kad se u njemu vozite blizu “stotke” ili u modernom autu gdje to ni ne osjetite. Uzak je, a ja sam visok 188 centimetara, tako da sjedalo moram odgurnuti odozada koliko god se može, ali i dalje je “tijesno”. No,ne bi ga mijenjao ni za šta drugo.
KAD SE VOZIM, DRUGI VOZAČI MI TRUBE I BLICAJU. Ljudi vole vidjeti ovaj auto na cesti. Sviđa im se ovako mali i čudnog oblika za današnje doba. Jednom zgodom na petrovačkoj ravnini sam susreo ispred sebe novog mercedesa koji je iz nekog razloga doista sporo vozio. Odlučio sam krenuti u pretjecanje, a kad je vozač vidio kakav auto ga pretječe, pukao se smijati od uha do uha. Išao je cijelim putem iza mene i blicao mi i trubio. Toliko ga je to bilo razveselilo.
Miroslav Šantek Cobra