SVAKI ČOVJEK IMA SVOJU ŽIVOTNU PRIČU. S njom uvečer zalegne, prepusti se snu i ujutro se budi i nastavlja taj poznati životni krug. Sve dok je živ čovjek prolazi kroz radosti i tuge, brige i probleme, dobre i manje dobre stvari, sve dok jednog dana ne preseli na onaj drugi svijet. Ali što ostane iza njega? Njegova djeca, obitelj, kuća, sjećanje među bliskim prijateljima… – ali i to sve ima rok trajanja dok sve ne prekrije zaborav. Ali postoji jedna od stvari koja čovjeka čini vječnim – njegova umjetnost. Nešto što je ostavio iza sebe. Vidljivo i opipljivo na neograničeno vrijeme.
SVAKI GRAD IMA I NEKE SVOJE LOKALNE OSEBUJNE LJUDE. One koji se mogu prepozati po svom karakteru, ponašanju, djelima, ali i izgledu. Praktički ne postoji mogućnost da se čovjek kao Miljenko Hajdinjak – nadimka “Indijanac”, ponovo pojavi na petrinjskim ulicama. Ali ne samo na petrinjskim. I puno, puno dalje od ovog malog grada sa obala Petrinjčice i Kupe. Indijanac je u svakom slučaju, kako se to voli reći u govoru – simbol Petrinje. Neki bi upotrijebili i riječ – legenda i ne bi pogriješili.
TOG ČOVJEKA JE ŠIRA HRVATSKA JAVNOST UPOZNALA PREKO PISANE RIJEČI PORTALA EVO PRIČE. A onda i – velikim dijelom zbog tog nesretnog potresa koji je obilježio sudbine i živote svih ljudi koji žive na ovom području. Novinari medija tiskanih i elektroničkih, raznih televizija koji su pohodili ovo razoreno područje su se susretali s njegovom prepoznatljivom pojavom i izgledom i slali priču o njemu, ali na taj način i o Petrinji u cijelu Hrvatsku i puno šire i dalje od nje.
INDIJANCA NIJE BAŠ LAKO RAZUMJETI. On je čovjek u dubokim sedamdesetim godinama života koji je nakon potresa ostao beskućnik i koji živi u kontejneru u dvorištu crkve sv. Lovre u središtu grada. On je neumoran i siguran čistač i osoba koja pazi na čistoću i urednost što same unutrašnjosti crkve, ali i njenog dvorišta i jednog dijela prostora gradskog parka. Može se vidjeti kako kleči ispred crkve i na vrućem suncu ili snijegu i u sebi izgovara molitve Svevišnjem. Indijanac je imao težak život i put kojim ne ide baš svako, ali prošao je sve te nevolje, prebrodio ih, pobijedio osobne demone koji muče svakog čovjeka i prepustio se Bogu i indijanskim vjerovanjima i legendama. Tako se stvorio jedan zanimljiv spoj više religija i duhovnosti u koje on ozbiljno i svakodnevno vjeruje. Može se reći da je on jedan najvećih lokalnih vjernika koji doslovce svaki dan razgovara i provodi puno vremena u svetom prostoru s Bogom.
SVAKAKO BI SE MOGAO SNIMITI I DOBAR FILM o njegovom životu, ali ono što, ustvari, malo ljudi zna je da je Indijanac i samouki slikar. U zimu, tih dana u siječnju i veljači 2009. u petrinjskoj Galeriji Krsto Hegedušić je organizirana i izložba njegovih slika s ukupno 44 rada na kojima je zaustavio petrinjski život i naslikao krajolike i ulice onako kako ih on vidi. I tako prođe od tada puno vremena, pojavljivali su se novi umjetnici, nove izložbe, a Indijanac je ušao u vječnost s činjenicom da su neka njegova djela do potresa visjela na zidovima Gradske uprave i omunalnog poduzeća Komunalac Petrinja u kojem je Indijanac i dočekao mirovinu. No potres je sve razorio i mnoge stvari su nestale u šuti raspuknutih zidova.
ALI PRIJE NEKOLIKO DANA, kad se za portal Evo priče pripremao prilog o djelovanju Komunalca Petrinja na nasipu Petrinjčice i tamošnjem dječjem i sportskom igralištu, primjetili smo da u uredu direktora Željka Tonkovića – nevelikoj i skromnoj prostoriji od desetak kvadrata na zidovima vise slike Miljenka – Indijanca. “Indijanac je bio naš djelatnik. Njegove slike sam spasio od propasti i nestajanja, pohranio ih i ponovo objesio na zid u ovom novom prostoru. Tu i pripadaju i tu će i ostati” – kaže Tonković. Jednom zgodom sam Indijanac je rekao kako vidi svoju smrt koja će sigurno doći koje se on ne boji. “Tog dana kad umrem, oko moga tijela će stajati duhovi moje braće crvene boje kože i sam ću postati Indijanac i poći u vječnost s njima”. A kad jednog dana doista i ode u ta vječna lovišta, ovdje na zemlji njegov trag će živjeti sve dok postoje njegova uokvirena djela na ovom zidu.
Miroslav Šantek Cobra