GODINA JE 1985. Pet godina je prošlo od smrti Josipa Broza. Jugoslavija živi u vrhuncu svoje socijalističke utopije i čeka na svoj neumitan raspad i kraj početkom devedesetih. Otvaraju se duty free shopovi i razne zapadnjačke kapitalističke stvari i navike ubrzano ulaze na velika vrata, a mada se iza zida već naziru konture današnjih cajki i turbofolka – tada rock nije nikad bio jači od tih, u narodu zvanih “zlatnih osamdesetih”. Postojalo je puno bendova i prostora za svirku i ono najvažnije, puno ljudi u državnim ustanovama koje su mogle vrlo lako organizirati neki koncert i pomoć nekom mladom bendu bio on iz velikog grada ili iz provincije. Dežurni drugovi su brinuli za sve. Taj rock vjetar poharao je i Petrinju i iznjedrio neke bendove koji su zauvijek ostavili trag u vremenu ovog grada.
Ovo je priča o CRNOJ METALURGIJI.

GUSTE MAGLE OBAVIJAJU NASIP PETRINJČICE ,a kroz hladnu noć odjekuje zvuk Fender Stratocastera, originalnog, američkog iz 1979. godine napravljenog u povodu 25 godina tvornice. Zvuk dolazi iz obližnje kuće na tada Arhovoj 26 iz takozvane muzičke sobe, u kojoj upravo jedan radnik željezare, jedan srednjoškolac, lutajući filozof i jedna brucošica nakon beskrajnog vraćanja gramofonske igle sa bezbrojnog preslušavanja ploče AC/DC,na malom kazetofonu snimaju sami sebe u njihovoj verziji pjesme T.N.T..
Hard rock band Crna Metalurgija je rođen.

EDIT POSAVEC (vokal), Zvonimir Lončarević (gitara), Siniša Manojlović (bubnjevi) i Savo Kordić (bas) su bili članovi Crne metalurgije. Kako to obično biva i par godina prije Manojlović i Lončarević su svirali u grupama Flert i Duga. Uz njih iz tog vremena treba spomenuti još i Olivera Tomića i Nenu Vidmara. Ime CRNOJ METALURGIJI je dao Siniša Manojlović koji je radio u sisačkoj željezari, pa je njemu, iz tko zna kojih razloga na pamet palo ime za bend koji su ostali prihvatili. Iako ime definitivno asocira na heavy metal glazbu, metalurgija ju nikad nije svirala.

SINIŠA MANOJLOVIĆ je bio i autor prvih pjesama Crne metalurgije, a kao strastveni i po pričanju ostalih prvi pravi fan grupe Partibrejkers koja je tada bila jako mlad bend, pod njihovim utjecajem i je i nastala pjesma “Pijani momak”,koju izvode prvi puta na svom prvom nastupu u auli” Siđine škole” na jednom subotnjem plesu 1985. Tada sviraju i pjesmu “Mi sviramo rock”, a zanimljivo je da je na tom prvom koncertu Edit svirala gitaru i pjevala.

SLIJEDI VRIJEME NAPORNOG VJEŽBANJA I NASTUPA NA GITARIJADAMA u Domu kulture i ispred Grame na otvorenom u Sisku.
Rađaju se i nove pjesme.
Što radiš sam (Zvone glazba, Edit tekst)
Kao zloba (Zvone glazba, Edit i Savo tekst).
A onda dolazi najbolje vrijeme Crne metalurgije.
Pobjeda na tri gitarijade uzastopno u Sisku 1986. Četvrtfinale i polufinale u “Pionircu” i finale u Brezovici. Svirali su covere AC/DC i “Pijanog momka”.

PRED PREPUNOM BREZOVICOM završili su nastup kao treći, ali kao pobjednici u rock kategoriji. Te večeri glavna zvijezda je bila Josipa Lisac koju je Sina naprosto obožavao i drznuo se zakucati joj na vrata garderobe prije nastupa, a ona mu je otvorila sa kremom na licu i samo ga gledala dok joj je on govorio kako bi volio da mu ispuni želju i otpjeva za njega njen hit “O jednoj mladosti”. Kad je završio to svoje nesuvislo izlaganje ona mu je samo zalupila vrata ispred nosa. Međutim na samom nastupu pri izlasku je rekla “Gdje su moji Petrinjci?”, aludirajući na njene čvrste veze sa Petrinjom u kojoj se doživotno jednom zgodom zaljubila u Karla Metikoša. I onda se dogodilo i to da je zbilja i otpjevala “Mladost” i posvetila ju Manojloviću. Na kraju im je i uručila i nagradu “Večernjeg lista”,kao najboljem rock bendu u regiji. Ta vaza sa metalnom pločom sa posvetom je nažalost izgubljena u vihoru rata, a bend ujedno i ovim putem moli, ako tko ima ikakve fotke sa tog nastupa da im se javi.

1988. SU ODRŽALI KONCERT U TADAŠNJEM OMLADINSKOM KLUBU – do potresa pizeriji “Lucija”, gdje im se kao predgupa pridružio još jedan petrinjski bend po imenu “First division”. O tom dobu, Edit kaže kako je klub bio pun posjetitelja i kako su ljudi jednostavno voljeli dolaziti na neki rock koncert i slušati svirku lokalnih bendova. To se definitvno potvrdilo i na velikoj gitarijadi na petrinjskom rukometnom igralištu koje je bilo prepuno, kao danas, kad se tamo održava finale malonogometnog turnira. To može potvditi i autor ovog teksta jer sam i sam bio na tom koncertu i sjećam se te atmosfere.

CRNA METALURGIJA JE GOSTOVALA I NA TADAŠNJOJ RADIO PETRINJI, a hit “Pijani momak” se mogao čuti i na Pigiku, preko prijateljskih konobarskih veza. Zadnji nastup Crne Metalurgije se je dogodio u travnju 1989.,na tadašnjem petrinjskom Trgu maršala Tita – danas Trgu hrvatskih branitelja, kao predgupa petrinjskoj grupi “Zašto”, a taj koncert je snimljen i na audio kazeti. Čarolija trake koja se vrti, jedne tehnologije koju današnji klinci nisu nikad ni vidjeli, preživjela je sve te godine bez ikakvog problema i danas je prebačena u digitalni oblik, kojeg će vjerojatno isto nadživjeti.

OVA KAZETA JE OPIPLJIVI DOKAZ postojanja grupe po imenu Crna metalurgija. Bend nije nikada ušao u glazbeni studio ponajviše zbog nedostataka novca i nadolazećeg rata koji nije nitko očekivao i koji je zauvijek ugasio pogon Crne metalurgije, a i osnivač grupe Siniša Manojlović pogiba 1992. godine nesretnim slučajem.
Što danas rade članovi Crne Metalurgije?
Edit slika i šeta nasipom.
Zvone još uvijek zasvira u muzičkoj sobi.
Savo se izgubio u nekim australskim pustopljinama i predaje na nekom sveučilištu.
Siniša svira bubnjeve na onom drugom svijetu u tko zna kakvom bendu.

PETRINJSKA SVJETLA SE PALE I GASE ,ali ostaju stihovi – ovi sa davnog, prvog koncerta Crne metalurgije. i to je to. Život ide dalje.
Govore nam u školi, a i kod kuće
Ugledaj se sine, na one što uče
Mi stare ne slušamo i za njih ne marimo
Mi se dobro otkačimo
Pa rock sviramo.
Mi sviramo rock
za starce naše to je šok
Mi volimo dobre stvari
Nama nikad ništa ne fali.
(Sina)