PONEDJELJAK NAVEČER. Zvonik crkve sv. Lovre je otkucao 19 sati, a u obližnjoj novoobnovljenoj zgradi Hrvatskog doma upaljena su svjetla. Ljudi ulaze u ovo zdanje koje očito zna biti na dijelovima zbunjujuće. Neki pokušavaju ući u Veliku dvoranu po navici od prije potresa i starim putevima kroz nepostojeća vrata koja su se protezala sa strane dvorane. Bilo ih je puno, a danas ne postoje. Danas su druga vremena, drugačija je i unutrašnjost zgrade.
SJEDALA SU POPUNILI PETRINJSKI SPORTAŠI i njihovi prijatelji i rodbina. Kao i svake godine, jedne zimske večeri, okupe se sportaši Petrinje Grada i dodijele priznanja najboljima koji su se svojim djelom iskazali prošle godine. Priredba je uvijek ista i predvidljiva, a u, nazovimo to, zabavnom dijelu programa, ukazala su se dva Petrinjca koji su izašli pred publiku i odsvirali dvije pjesme napisane iz srca i u različitom vremenskom periodu i potpuno su domaće autorsko djelo.
ZIMA JE 1992. PROHLADNI OŽUJAK POD SNIJEGOM. Na najgorem mogućem ratnom mjestu, u polukrugu neprijatelja, sa Kupom iza leđa, duboko u klinu okupirane teritorije, na Šestanj brdu iznad sela Gora, na par stotina metara od neprijateljskog rova u hladnoj, zemljanoj rupi sjedi u 3 sata ujutro na hladnoći koja ledi, bez ikakvog grijanja, bez zapaljene vatre u noćnoj smjeni u trajanju od 12 sati, dugokosi mladić Ivo Sanković. Promatra ledeni noćni mrak ispred sebe i puši cigaretu. Jednu na drugu. Čeka osvit ledene zore i dolazak ljudi koji će ga zamijeniti. Kaže da u glavi ima stihove i melodiju pjesme o Petrinji. Nečemu što je nedostupno, nečemu što živi samo u sjećanju i upitno je hoće li ikad više vidjeti taj grad.
IGOR PAVLEKOVIĆ I DARIO BURSAĆ sviraju i pjevaju njegove stihove 33 godine poslije te očajne noći usred Petrinje. Nema više rata, nema neprijatelja, nema ničega sličnog. Samo su ostali stihovi i melodija te pjesme koju je Ivo nazvao: Moja Petrinja, koju je u originalu otpjevao pokojni Darko Komlinović, a često se tih ratnih godina puštala na Radio Sisku. Pjevam ti pjesmu za sve naše godine, ne budi tužna, jer vratit ću se… Ivo Sanković je za one koji ne znaju najplodniji petrinjski autor koji jednostavno nije znao unovčiti svoj talent i koji i dalje snima pjesme za svoju dušu.
IGOR JE DUBOKO URONJEN U METAL, ali zna napraviti i poneke akustične pjesme potpuno drugog izričaja i mada je puno mlađi od Ive Sankovića i nema takve ratne doživljaje i sjećanja,ali je čovjek koji je osjetio to postratno vrijeme i razilaženje generacija mladih ljudi koji su životnu sreću otišli potražiti daleko od obala Petrinjčice i Kupe, autor je pjesme Mali grad Petrinja koju često izvodi s Dariom Bursaćem u raznim prilikama. Čak su snimili i verziju s malim Slavujčekima. I ove “sportske” noći, njih dvoje izvode tu pjesmu čiji stihovi nemaju tu čežnju za dolaskom u Petrinju jer ona je sada slobodna. Čak stihovi pozivaju da se neko vrati u taj mali grad.I popije pivo na kraju dana. Da se vrati u svoju Petrinju. Bio je to potpuno neočekivani nastup ovog dvojca koji je otpjevao dvije autorske petrinjske pjesme.
Miroslav Šantek Cobra