DEBELO STAKLO NA ULAZNIM VRATIMA JE RAZBIJENO – u toj mjeri da izgleda kao da će se rasuti u tisuće komada po podu. I sama metalna vrata su primila mnoge udarce od nepoznatih ljudi koji su tijekom proteklih godina pokušavali provaliti u ovu napuštenu zgradu u strogom središtu Petrinje. Ova stambena zgrada na adresi Nazorova 19 je već skoro pet godina zaključana grobnica tišine i ustajalog zraka bez vode i struje. Bez stanovnika. Bez žive duše u njoj.
PETRINJCI JE ZOVU – STARA ROBNA KUĆA ili zgrada s prolazom prema Trgu narodnih učitelja. Betonska četverokatnica iz davnih socijalističkih vremena, sivo, oronulo zdanje koje je teško nastradalo u potresu. Tko god prođe kroz njenu unutrašnjost, kroz taj prolaz na čijim su zidovima debele pukotine i rupe i čini se, vječni grafit: Gdje je sir?, osjeti nelagodu pri pomisli da mu iznad glave stoje tone betona koje je potres zatresao i koji čekaju svježu krv u obliku ugradnje čeličnih šipki u zidove zgrade.
NO, VRATA SU SE OTVORILA. Friški zrak se penje uz stepenice pored kojih su strašni prizori prijetećih pukotina i velikih površina otpadnute unutarnje žbuke gdje se vide do cigle ogoljeli zidovi. Kao u nekom filmu katastrofe u oči upadaju prizori i opasnosti i bespomoćnosti. Na zidu vise obavijesti zaustavljene u vremenu. Firma koja brine o čišćenju zgrade obavještava stanare da se zgrada neće ćistiti na sam Badnjak, a druga obavijest moli stanare za razumijevanje zbog moguće buke jer je u tijeku renovacija jednog stana. To su obavijesti iz prosinca 2020. Par dana prije nego što će udar ispod zemlje umrtviti ovu zgradu.
ALI OVIH DANA KRAJA OŽUJKA 2025. stanari koji su smješteni daleko od njihovih oštećenih stanova I koje je potresna sudbina rasula na sve strane svijeta, vraćaju se u zgradu jer uskoro će ova tišina i umrtvljenost biti prekinuta. Naime, dobili su rok do 1. travnja da potpuno isprazne svoje stanove jer zgrada kreće u konstrukcijsku obnovu. Za manje od desetak dana, zgradu če obgrliti građevinske skele i buka strojeva i glasova radnika. Čini se da je stvarno došao kraj patnji ovih ljudi i da će se u skorijoj budućnosti vratiti u svoje obnovljene i protupotresno sigurne stanove.
SADA IMAJU POVEĆI PROBLEM. Treba pronaći mjesto gdje pohraniti dio stvari koji im je ostao u stanovima. Ispred zgrade su parkirani automobili, kombiji, manji kamioni koji se pune namještajem i uspomenama koje se odvoze na sigurno mjesto. Mnoge stvari se moraju ostaviti na smetlištu, nemaju više mjesta i sudbina im je u rukama Komunalca, a metalni predmeti se kupe od strane ljudi koji su prepoznatljivi po vožnji gradom i snimljenim govorom sa zvučnika kombija gdje obavještavaju da kupe stari otpad i slične stvari.
PRAVA MALA EVAKUACIJA STVARI JE U TIJEKU. Poveće ormare i regale, krevete i fotelje, uz muku i znoj se spuštaju s gornjih katova i iznose van zgrade. Ovdje su Šukeri, Fiale, Davidovići, Sekulići, Franjići… Malo, pomalo, stvari se iznose, a stanovi postaju prazna površina. Jelena Fiala kaže da je zgrada spremna za konstruktivnu obnovu i da se svi nadaju da će ako ne ove, iduće godine svi biti u obnovljenim stanovima i da će zaboraviti na ovaj ružan i tužan period iza njih. Svjetlo na kraju tunela se nazire. Samom obnovom ove zgrade i sama Petrinja će dobiti novu dozu živosti i središtu grada, a i izgled će joj se bitno popraviti. Taj, kako kažu, – “novi grad” se porađa polako ali sigurno.
Miroslav Šantek Cobra