KAD SE KRENE CESTOM Petrinja – Hrvatska Kostajnica, na kraju sela Donja Budučina, tik prekoputa crkve je skretanje u desno koje vodi preko malog mostića. Kad se skrene na taj put s desne strane se ukazuje velika livada, zeleno polje na kojem se vidi korito potoka koje se spustilo iz velikog klanca u dolinu. Taj potok ovdašnji narod naziva Vražji skok i spušta se iz sela Klinac u selo Donja Budičina. Naizgled, običan potočič kakvih se može pronaći u ovim vodom obdarenim krajevima, ali tko uđe u njegov tok – nikad ga neće zaboraviti jer nešto slično u okolici Petrinje jednostavno – ne postoji.

MOTOR AUTOMOBILA SE PREGRIJAO i glasa se bukom ispod haube koja traje nekoliko minuta. A onda se naglo utišao. Samo tek rođeno zelenilo novog proljeća okružuje vrlo strmoglavu cestu. Makadamski put je vrlo zahtjevan za uspinjanje, a hladan vjetar udara u lice i probija kroz jaknu. Prljavožuta boja oznake pored puta na kojoj je napisano ime – KLINAC. Ovdje na samom prilazu tom selu na vrhu brda nema tragova života. Čisti zrak odiše mirnoćom i tišinom. Točno smo kilometar od ceste prema Kostajnici.

ŠUMA JE GUSTA I DOSTA NEPROHODNA. Nisko raslinje, široki grmovi kao da kazuju putniku da ne ide ovim putem jer je to dosta opasna situacija i zahtijeva puno opreza i spretnosti. Kroz granje huči vjetar. Na trenutke izrazito jako. Kao da javlja nevidljivoj straži da dolaze nepoznati ljudi . Brdo se naglo spušta prema kanjonu. Sve teže je održavati ravnotežu. Noge se skližu po prošlogodišnjoj masi lišća na tlu. Sve češći su padovi na stražnjicu. Ali kad se krene više se ne može odustati. Strmina vuče prema dnu. Nakon par stotina metara vidi se kraj puta. Kroz prosjek teče voda. Bješti na podnevnom suncu i govori da je spas u njenoj blizini. Uz veliku potrošnju kalorija – dođe se do vode Vražjeg skoka.

PRIZOR JE FILMSKI. Bez pretjerivanja. Ovdje ne postoji ljudsko djelovanje. Blato potoka je duboko i žitko. Vuče noge u čizmama pod zemlju. Bistra voda teče u potpunoj tišini. Brojni slapići koji čine potok Vražji skok se nižu jedan iza drugog prepuni polomljenih grana i drveća, čudesnog kamenja i pijeska. Ovdje se čovjek osjeća kao u nekom prirodnom trenutnom zatvoru. Iznad glave je plavo nebo ali omeđeno visokom srtminom za koju treba puno snage ako bi se poželjelo vratiti istim putem. Jedna od razvikanih telekomunikacijskih mreža je ovdje prilično na izdisaju. Skoro neupotrebljiva.

TKO ZNA KOLIKO STOLJEĆA STARE STIJENE se nižu niz padinu, a jedna od njih je glavni razlog dolaska na ovo mjesto. Impozantne visine preko dva odrasla čovjeka niz potpuno ravnu kamenu plohu spušta se pravi vodopad. Ovisno o godišnjem dobu i količini vode Vražji skok ovdje stvara prizor kao na umanjenim Plitvicama. Voda prska po licu. Slap huči. Potpuno nevjerojatna slika. Vražji skok poznaju ovdašnji ljudi i poneki planinari, izviđači i zaljubljenici u planinarenje. I to je sve. Za ogromnu većinu Petrinjaca on jednostavno ne postoji jer ne znaju za njega.

PUT NATRAG JE JEDNOSTAVAN. Samo se prati tok potoka i počne se primjećivati kako ogromna brda se smanjuju i nestaju. Sve se ubrzo pretvori u pitomu nizinu. Vražji skok izlazi iz klanca i prostranom livadom teče ravno u selo Budičinu, sve do u blizinu mosta s početka ovog putopisa. Za one koji bi ga htjeli uživo posjetiti to je i najbolji i lagan put. Samo ući u potok u Budičini i pratiti ga u brdo. A mi se vraćamo pješke kilometar uzbrdo do automobila. Motor se ohladio. Za desetak minuta odvezao nas je u središte Petrinje. A Vražji skok je ostao skriven u klancu. Skriveni petrinjski dragulj.
Miroslav Šantek Cobra