Ivana Marinić u životu ima dvije uniforme koje su joj obilježile cijeli život. Ova 35- godišnja Petrinjka je već 15 godina zaposlenica Ministarstva unutarnjih poslova – žena u plavom, policajka koja zarađuje svakodnevni kruh na ovaj način, a kad skine tu plavu uniformu i odloži vatreno oružje, u ruke uzima stolnoteniski reket i zaboravi na sve oko sebe i uživa u ovoj igri kojoj sebe daje već 28 godina u kontinuitetu. Bez ikakve lažne skromnosti, može se reći da je Ivana aktivna legenda petrinjskog sporta i o njenom životu smo popričali za portal Evo priče.

Ivanu sam sreo usred posla. Strpljivo je objašnjavala djeci s reketima u rukama kako prebaciti lopticu preko mrežice, kako se kretati, kako savladati početne stvari ove igre koja se u Petrinji igra već pedesetak godina, u natjecateljske svrhe isključivo kroz Stolnoteniski klub Mladost Petrinja. Ovog ranog proljeća 2025. – ovi petrinjski klinci imaju najbolju moguću logistiku i uvjete za trening u cijeloj Hrvaatskoj jer je ova dvorana specijalno izgrađena baš za ovaj sport kao dio nove sportske dvorane Srednje škole Petrinja na prostoru pored tvornice Gavrilović – jednostavno najbolja u Hrvatskoj.

BARAKA JE POČETAK I ČESTA NOSTALGIJA ZA TIM VREMENOM

Kad sam krenula u današnju školu Dragutina Tadijanovića, pored nje je stajala ta čudesna drvena baraka iz koje su dopirali zvukovi udaraca reketa u stolnoteniske male bijele loptice. Bila je to ljubav na prvi pogled, čim sam ušla u nju i susrela se sa svijetom stolnog tenisa. I nisam htjela odustati, naprotiv, taj sport je tako jako ušao u mene da se i dan danas, 28 godina poslije aktivno bavim njime. Tu sam upoznala trenera Stipu – koji je također legenda ovog kluba i s kojim danas surađujem. Stipe je majstor svog posla koji me je naučio mnogim tajnama stolnog tenisa, a poslije njega trenirao me je Robert Ramuščak. I on je danas aktivan kao predsjednik kluba.

Mnoge godine su prohujale, mnoge mečeve sam odigrala, vidjela svijeta i upoznala mnoge sportaše, ali kad se baraka srušila i od neodržavanja, starosti i snijega koji joj je presudio, svi smo bili tužni. Velik dio života je nestao i nikad se više neće vratiti. I danas se sjetim s nostalgijom tog vremena i žao mi je jednostavno te barake što je više nema. Ali moralo se krenuti dalje. Prebacili smo se u blizinu na prostor skladišta Kodričevo, a nakon toga i u prizemlje Hrvatskog doma u prostor gdje je nekad bio restoran. Sanjarili smo cijelo vrijeme da će možda, jednog dana i nama zasjati sunce s nekim novim i adekvatnim prostorom, a onda su se ti snovi i ostvarili. Danas smo ovdje i nikad nismo imali ovako dobre uvjete.

AKTIVNA IGRAČICA, KAPETANICA I TRENERICA

Dolaskom u ovaj novi prostor, nekako mi se pojačala volja za treniranjem i igranjem. Mada sam danas na mnoge stvari razapeta i nemam vremena kao nekad jer uz osnovni posao sam i dalje aktivna igračica, kapetanica momčadi i trenerica. A to sve zahtijeva jako puno odricanja i posla. Ali volim prenositi svoje znanje ovoj djeci. To me tjera dalje. A treba doista reći da danas imamo uvjete kakve nitko nema. Putovala sam po cijeloj Hrvatskoj, igrala u svim mogućim dvoranama, ali ovakve kao što mi sada imamo nema niko. I kad dođu igrači iz drugih klubova svi se čude i hvale ovaj prostor. Ali to smo i zaslužili jer smo već dvadeset godina u vrhu hrvatskog stolnog tenisa.

Vodim žensku ekipu i igram s njima, a naša igračica Ana Murat je proglašena za najbolju sportašicu Grada Petrinje za 2024. godinu. Velika stvar za naš klub je što se jako puno djece zainteresiralo za stolni tenis. NIkad ih nije bilo tako puno – do 40 što je izuzetno dobro. I dobri su, napreduju, imaju želju, zagrizli su. Svaka čast i roditeljima što ih dovoze u našu dvoranu. Po dvije grupe treniramo tri puta tjedno. Stvarno je to dobar osjećaj.

I DALJE SE DRŽIM I ZADAJEM PROTIVNICIMA PROBLEME

Kad sve odradim, onda moram i ja trenirati jer su službene utakmice dosta česte. Danas sam veteranka u ovm sportu za kojeg vrijedi pravilo da godine nisu važne sve dok možete držati reket u ruci. Ali stvarnost je dosta surovija. S 35 godina još uvijek se nađe nekoliko igračica moje dobi, a ostatak protivnika je uveliko mlađi. Iskreno, ne mogu se nositi s nekom brzom igračicom u dvadesetim godinama koja je puna snage i energije i često me pobijede, ali ne dam se ja samo tako lako. Zadajem i ja njima još uvijek velike probleme tijekom igre.

To su cure koje treniraju i po dva puta dnevno i u super su kodiciji, ali nemaju to iskustvo kao ja. Vidjela sam i doživjela svašta za zelenim stolom. Ali sve je to čar igre. Ja i dalje ne mislim odustati od aktivnog igranja sve dok budem mogla. Treba spomenuti da smo otvorili vrata i za rekreativce koji su jako dobro reagirali na to, pa ih ima sve više. Postoje neka razmišljanja da se napravi neka lokalna rekreacijska liga što bi jako podignulo svijest da je Petrinja oduvijek stolnoteniski grad.

NIKAD BOLJA SURADNJA S GRADOM PETRINJOM I PETRINJSKIM SPORTSKIM SAVEZOM

Bez pretjerivanja može se reći da je u zadnje vrijeme doista dobro baviti se sportom jer sam Grad Petrinja i Petrinjski sportski savez su uložili novca kao nikad prije u povijesti. Sve je vrhunsko i mnogi igrači iz drugih gradova nam zavide. Mi smo oduvijek bili sportski volonteri, zaljubljenici u ono što radimo i u Stolnoteniski klub Mladost Petrinja smo uložili puno slobodnog vremena. Sada je situacija, odjednom, jako drugačija. Pokrenuo se program financiranja trenera, a to svakom tko se bavi sportom jako puno znači. Pogotovo za mlađe ljude koji se misle uhvatiti tog zahtjevnog i odgovornog posla. I sama mislim da je ovo sjajna ideja i zahvaljujem se onima koji su to odlučili.

Stolnoteniski klub Mladost Petrinja je moja ljubav i moj život. I puno ljudi koji su kroz sve te godine prošli kroz naše redove. Mnogi su ostali na raznim funkcijama u klubu, a oni koji su se rasulu po cijelom svijetu, često navrate, jave se, čak i naprave neke donatorske akcije i u svom srcu, ma gdje bili ostaju petrinjski stolnotenisači. Zauvijek.
Tako je za portal Evo priče, ispričala Ivana Marinić.

Tekst i fotografije:Miroslav Šantek Cobra