Ponekad je teško pisati o sebi, ali ono što biste trebali znati o meni je slijedeće: rođena sam 4.1.1959. u Sisku. Odrastala sam u Petrinji s roditeljima, starijom sestrom i bratom. Puno toga sam naučila od mojih roditelja kao i od sestre i brata, jer sam bila mlađa od njih.
Moja obitelj je bila plemenite naravi. Nakon školovanja započela sam svoj rad u poduzeću „Slavijatrans“ te postala majka sina Vedrana. Majčinstvo je nešto najljepše što mi se dogodilo i tu sam prepoznala onu istinsku ljubav, ljubav koja je bila poveznica zdravog života.
Zbog velikih obveza mene kao samohrane majke, nisam se mogla posvetiti ovoj ljubavi, a to je pisanje, izdavanje vlastitih knjiga i nekih članaka za lokalne novine. Ne smatram se nekim pjesnikom, piscem, moji stihovi proizlaze čisto iz srca, ljubavi, osjećaja, emocije, jednostavno kako mi vrijeme nameće, a život je takav da vam se uvijek nameće nešto „užasno“ poput nemira, ratova uništavanja gospodarstva, ubijanja i na ovom planetu Zemlja sve teže i teže je živjeti.
Međutim, sada kao umirovljenica sa samačkim životom posvetila sam se pisanju, odlascima na pjesničke večeri koje organiziraju „Stihovnica“, „Zalogaj poezije“ kao i razne druge književne večeri, jer ne želim skrivati riječi te su i nastale moje knjige: dječja zbirka „Stazama ljubavi“, potresne dvije knjige humanitarnog karaktera, „Ne plačite, gradovi moji“, knjiga o stradalim gradovima u potresu Sisak, Petrinja, Glina i knjiga „I oni su plakali sa nama“, knjiga posvećena volonterima, kao i mala knjiga zahvale „Velika je ljubav Njegova“.
O NASTANKU SLIKOVNICE-PJESMARICE
„I OPET SAM POSTALA DIJETE“
Kod mene je izražena velika ljubav prema djeci s tim da je moje prvo pisanje krenulo s dječjim pjesmicama, pričama za najmlađu populaciju našeg društva tako da knjigu počinjem s pričom o maloj Luciji.
Odmah mi je zapela za oko. Jednostavna, mala ljepotica pobudila u meni priču hrabre djevojčice u potresu u Petrinje. Previše me oduševila svojom hrabrošću, poput stijene, a tako mala s dudom svojom. Ponekad sam joj rekla da ostavi svoju omiljenu dudu, nisam znala da je s njom još hrabrija.
Toliko sam zavoljela to dijete koje mi je dugo mislima lutalo, gotovo da je nisam prestala voljeti, oduševila svojom hrabrošću u potresu. Ona je mala Petrinjka koja je probudila u meni priču hrabre djevojčice koja je tješila u potresu svoje roditelje, brata, djeda, baku. Ona se nije bojala potresa i bolje, pjevušila je i plesala ta razigrana curica koja je nasmijala sve oko sebe svojom pričom, pričom jedne hrabre djevojčice toliko snažnim tonom.
Zavoljela sam je, u mom tijelu je zavladala jaka bogata ljubav prema njoj, a čini mi se da je i ona mene zavoljela. Kao ptičica s mladim krilima doletjela je u moje gnijezdo od srca i čuva me za sebe.
LUCIJA OSENIČKI je mala petrinjska djevojčica koja me osvojila svojom dobrotom, poslušnošću.
Nisam tražila vrhunsku umjetnicu, nisam tražila posebnu ilustratoricu, tražila sam dijete koje se radovalo crtajući umom svoje crteže.
Hvala ti, voljena djevojčice, na strpljenju kojeg si poklonila meni, a ne znaš što znači biti „ilustratorica“ jedne posebne dječje knjige