NA POČETKU JE bila samo želja. Ona koja postoji u svakom čovjeku. Želja koja se lako zatomi. Ona koja se lako, kroz par misli, odgodi za neko drugo vrijeme. Jer svi misle da imaju puno vremena ispred sebe u životu. Ali, stvarnost je potpuno drugačija. Godine se pretvore u desetljaća, a desetljeća u tek mutna sjećanja na nešto što je nekad doista postojalo i koje je davno prohujalo. Može li se, uopće, u ova današnja, prilično otuđena vremena, pronaći ljude koje su nekad bili generacija. Ljude koji su nekad mjestom i godinom rođenja i odredbom nekog administrativnog potpisa i zakona, zajedno stavljeni u osnovnoškolske klupe. Ta želja je rasla i postajala sve veća u duši, danas petrinjske učiteljice Nikoline Furlan Sučec.

SVAKOG KASNOG PROLJEĆA, tamo s prvim mirisima ljeta, počnu se u svim gradovima, po svim mogućim smjerovima srednjih škola, okupljati bivši maturanti. Bivši učenici koji su četiri godine svog života proveli u toj školskoj zajednici rane mladosti, prije nego što ih je život odveo na potpuno različite puteve i odredio im buduću sudbinu. Ti ljudi se uz samoorganizaciju dosta lako pronađu, okupe, provesele, isporuče kroz razgovor bezbrojne njima zanimljive informacije o onima koji nisu iz tko zna kakvih razloga prisutni ili kojih više jednostavno nema na ovom svijetu. I onda se raziđu uz tople i srdačne pozdrave sve do nekog drugog raspjevanog i ugodnog kasnonoćnog restoranskog susreta.Ali, malo kome je palo na pamet ideja o okupljanju ljudi koji su prije te srednje škole proveli osam godina u osnovnoškolskim klupama. O ljudima koji se nisu ni mogli ozbiljnije upoznati jer su u toj dobi svi bili djeca. S vremenom – malo veća djeca. Gdje su danas?

TO PITANJE JE zaokupilo Nikolinu. Ona je predstavnik generacije 1975./6. Danas na pragu pedesete godine života s pola stoljeća proživljenih dana i noći, ona je krenula u tu, moglo bi se reći i romantiziranu potragu za prohujalim vremenom. Danas se ta petrinjska gradska četvrt vodi pod službenim rednim brojem IV. i obuhvaća prostor Slatine, Češkog sela i Kolonije. To je Nikolinin rodni dio grada, gdje je i sjela u školske klupe u staru zgradu škole Češko selo na Sisačkoj ulici, koja je u to doba bila područna škola OŠ Dušana Ćorkovića s druge strane ograde tvornice Gavrilović, koja je danas moderna Srednja škola Petrinja. Ta djeca su se slila u tu malu zgradu u jesen 1982. Tamo su bila četiri razreda. Prvu godinu su završili ovdje, a onda su vlasti odlučile tu školu modernizirati i izgraditi, pa je to trajalo dvije godine, gdje su svi bili prebačeni u “Ćorkovića”, a onda u četvrtom razredu vraćeni u novu zgradu Češko selo.A onda opet od petog do osmog u “Ćorkovića”.

NIKOLINA JE U potrazi za 37 ljudi iz njenog doba. Iz njenog razreda koji su se pred sam početak rata 1990. razišli na sve strane kao rakova djeca. Život ih je odnio u nova društva, nove razrede, nove škole, a nadolazeći rat je potpuno prekinuo sve. Nikolina je samo ostala u kontaktu sa svojom kumom Lidijom Valentić, a tek bi ponekad na ulici ugledala neko lice iz tog doba i to je sve. Nije znala gdje su svi ti ljudi otišli iz njihovog zajedničkog života. I prošlo je tako 35 godina. Ni traga ni glasa od nikoga. A onda, nedavno, Nikolina je rekla sama sebi da ih mora pronaći, odvojila jedan vikend samo za to, sjela za računalo i krenula preko društvenih mreža u potragu. Ispostavilo se da je to bio zahtjevan posao, ali kad se pronađe određena jezgra ljudi, tada je sve lakše jer uvijek netko zna nešto o nekome. Na kraju je pronašla skoro sve. I poslala im poruku da bi bilo dobro da se okupe u Petrinji. Odgovori su u većini bili pozitivni. Činilo se da se rodila neka pozitivna enrgija među digitalnim imenima na društvenoj mreži.

ZATIM SE OTVORILA WhatsApp grupa i stvar se ozbiljno zahuktala i pokrenula. Sve više ljudi se javljalo, sve više se dogovaralo, sve više ih je bilo pronađeno i ono najvažnije, puno njih se odlučilo ponovno susresti. Nikolina je zamislila druženje minimalno 24 sata, pa je predložila da se unajmi kuća za smještaj i da se ekipa u jednom tako intimnijem i vremenski dužem prostoru okupi i zabavi, jer bi klasična maturska priča zabave na nekoliko sati u nekom restoranu bila jednosatavno prekratka. Unajmili su kuću za odmor u obližnjem selu Hrastovica i sve je bilo spremno. Samo su se trebali naći. Dogovor je bio za subotu 12. travnja u podne ispred zgrade škole u Češkom selu. Kao neki raspored vojnog zbornog mjesta – dolazak je obavezan.

PRVI SE ODAZVAO Goran Zgonjanin. Čovjek je došao iz daleka. S dalekog sjevera iz Norveške. Za njim su dolazili drugi, a Nikolina je došla s njihovom profesoricom Maricom Popović. Mnogi su zaboravili i lica i imena svojih učiteljica. Ipak je sve to bilo jako davno. Prije 35 godina. Na kraju ih se okupilo 15. Došle su i njihove tri učiteljice Sofija Milković, Katarina Matić i Marica Popović. Svi su zasjeli u školske klupe,a njihove učiteljice su im se obratile prigodnim govorom. Danas su to gospođe od osamdesetak godina i oduševljene su ovim činom okupljanja. Starije gospođe su se jednostavno pod udarom emocija rasplakale. Bez njih ovo okupljanje ne bi bilo ovako kompletno i dirljivo.

SAZNALO SE DA, nažalost, iz te generacije su se dvoje preselili na onaj drugi svijet, drugi su se razmiljeli sa svojim životima od Petrinje, Siska, Bosne, Srbije, Luksemburga, Švedske, Engleske i Norveške i Amerike. Nikolina kaže da su svi ti ljudi nešto postignuli u životu i da su ostali “normalni” i da su potpuno otvorili dušu u razgovoru i druženju koji je u kući u Hrastovici trajao čak 29 sati. Otvorenog srca su razgovarali o svemu. I na kraju shvatili da su upali u situaciju u kakvoj nikad nisu bili, mada su neki prošli pola svijeta i svi su zreli ljudi – jednostavno je ovaj povratak u ranu mladost probudio u njima ono najbolje što nose u sebi. Napunili su baterije za sljedećih pedeset godina. Iskrena, vesela i duboko proživljena atmosfera. Tako je bilo i onima koji nisu mogli doći jer su ih izbombardirali fotografijama i videosnimkama s druženja i odmah su pali planovi za neku budućnost i neko novo druženje. A to će se opet dogoditi.

RASTANAK JE MORAO doći i bio je težak. Na rastanku su rekli da ih jednostavno srce vuče prema starom rodnom kraju. I čim su napustili kuću i otišli prema svojim dalekim destinacijama i povratku u svoje standardne, svakodnevne živote, već su se počeli javljati s priznanjem kako ih je duboko dirnulo to druženje. Stara, već zaboravljena prijateljstva i davno ugasnula vatra se ponovo upalila. I čini se kako gori optimističkim plamenom. A kako je Nikolina doživjela sve to? “Sretna sam i ispunjena. Od sveg tog doživljenog mi je najupečatljivije ostala scena kad smo sjedili s učiteljicama u školi i po spisku se predstavljali drugima i govorili o sebi i životu. A za one koji nisu bili, uvijek je netko nešto rekao i tako stvorio kompletnu sliku te naše izgubljene i pronađene generacije.”

NA KRAJU OVE životne priče kakva se može pročitati jedino i isključivo na stranicama portala Evo priče, Nikolina kaže da svakako treba spomenuti današnju ravnateljicu te područne škole Češko selo, koja je u sastavu OŠ Mate Lovraka – Ankicu Krnjajić Magdić, koja im je rado ustupila prostor uspomena njihove škole i pomogla pri kontaktiranju učiteljica.