Dragan Davidović je bio profesionalac. Mladi dečko na zadatku. Satima je sjedio za volanom kamiona FAP – a kipera (Fabrika automobila Priboj) i vozio tone tereta tamo gdje je bila potreba. A posla je bilo u izobilju. Država se privredno gradila, a Dragan je iz rodnih Borojevića pored Hrvatske Kostajnice, poslom došao u Petrinju i zaposlio se u tadašnjem poduzeću za ceste.

Te 1964. s nepune 24 godine života, bio je uključen u pripremu asfaltiranja ceste Petrinja – Glina, pa je po 12 -13 puta, prepun usitnjenog kamena iz kamenoloma Međurače pored Srednjih Mokrica, vozio taj teret na gradilište. Ljudi iz tih sela s desne strane Kupe u to doba su imali velikih problema ako bi htjeli otići do desetak kilometara udaljene Petrinje. Išlo se “na noge”, kolima s konjima, biciklima. Automobili su bili rijetki, autobusi još manje. Vrijedilo je pravilo: snalazi se kako znaš,a to je u ovom slučaju značilo autostopiranje teretnih kamiona.

Dragan je rado prevozio ljude koji bi ga zamolili za tu važnu uslugu, a upravo u sličnoj situaciji, u kabini tog legendarnog izdržljivog kamiona FAP-a. rodila se njegova ljubavna i životna priča. Mlada cura, tek stasala sa 17 godina i nekim mladenačkim planovima o odlasku na rad u Njemačku, krenula je biciklom prema Petrinji, ali se igrom slučaja ispred nje ukazala silueta kamiona i Dragan koji ju je pozvao na vožnju. Ona je to prihvatila, Dragan je bicikl ubacio na kamion, a ona je sjela u tu kamionsku kabinu i u toj kratkoj, ali opet dugoj vožnji po seoskim rupama, između dvoje mladih se dogodila neka kemija. Zapalila se iskra ljubavne vatre koja će ih grijati, kako to svećenici vole reći – u sve dane njihovog života.

Katica Tonković je rodom iz sela Donje Mokrice.Kad je izašla iz tog FAP-a i ponovo sjela na svoj bicikl, osjetila je da se mora ponovo javiti tom kamiondžiji jer je on postao čovjek njenog života. Nisu puno čekali. Već iduće su se uzeli čim je Katica postala punoljetna. Vjenčali su se u Petrinji kod matičara, a fešta je bila u Borojevićima. Taj prvi maj 1965. nikad neće zaboraviti. Proljeća su tada bila hladnija i oštrija, a vesela povorka se kolima uputila iz Donjih Mokrica u Petrinju na autobus pa prema selu Borojevići. Kumovi su im bili Blaža i Mijo Lončarević iz Novog Selišta.

Kao momak, Dragan je već imao planove za životom u Petrinji. Svidjela mui se ta okolina, svidjeo mu se grad, pa je kupio ledinu, gradilište ispod brda Pigik na kojoj nije bilo obiteljskih kuća. Tu je odlučio s Katicom osnovati obitelj. Kupili su drvenu kuću u Letovaniću i prenijeli je na ovo mjesto i krenuli u zajednički život. Kako stariji ljudi kažu, ona vremena su za radnike bila toplija i humanija – svom radniku Draganu, poduzeće za ceste je uplatilo bračno putovanje u Veneciju. Nakon asfaltiranja ceste Petrinja – Glina, Dragan je snadbjevao trgovine robom sa zagrebačkog Žitnjaka po Petrinji i Sisku, a profesionalnu karijeru je završio kao radnik Gavrilovića.

Danas mu je 85 godina i sjedi sa svojom Katicom i mnogobrojnom obitelji u hladu ispod nadstrešnice u dvorištu obiteljske kuće koju je sagradio 1975. i koja je bez problema izdržala potres. Sve oko njih je okićeno balonima, stolovi su prepuni pečenog mesa, kolača i pića i nema pojma da je njegova unuka Milana za ovu priliku proslave 60 godina braka, pozvala novinara portala Evo priče. Danas je ovdje njihova obitelj; njihova djeca Snježana i Dragoljub. Snježana je udana za Milana Bunčića i imaju dvoje djece – Dejana i Bojana, a Dragoljub je oženio Svjetlanu Davidović i imaju sina Slavena i kćer Milanu koja se udala za Franu Rajića i imaju kćer Oliviu.

Da ga nisam tako voljela, ne bi ova ljubav izdržala 60 godina – kaže Katica. Ona je cijeli život bila domaćica, brinula se o djeci i kući i strpljivo čekala Dragana da se vrati s dugih vožnji kamionom. Sve je stvar kompromisa i razumijevanja. Za svađu je potrebno dvoje – veli kroz smijeh.Prije 10 godina, na pedesetogodišnjicu, njihova obitelj im je uplatila putovanje u Veneciju kao pola stoljeća prije radni kolektiv, a danas im je najvažnije zdravlje i obitelj. Vesleli ih kad su svi ovako na okupu, ovdje u ulici Milana Makanca u Petrinji gdje je njihov dom. A u toj kući nalazi se fotografija FAP-a i bicikla. Bez tih stvari ne bi bilo ni ove priče.